Danas 19. listopada 2023.godine navršava se 30. godina od razmjene hrvatskih zatočenika iz logora „Armije RBiH“ Sportska dvorana na „Musali“ u Konjicu jednom od tri koncentracijska logora tzv. Armije BiH na području Hercegovine, uz logor „Muzej“ u Jablanici i logor „IV Osnovna škola“ u gradu Mostaru.
U organizaciji Hrvatske udruge logoraša HNŽ ova obljetnica obilježiti će se služenjem svete Mise za sve ubijene, poginule i umrle hrvatske zatočenike u 18.00 sati u Crkvi Presvetog Trojstva Blagaj/Buna uz prigodno druženje i spomen na nesretne logoraške dane.
Sportska dvorana „Musala“ je samo jedan od dokaza etničkog čišćenja Hrvata sa područja sjevernog dijela Hercegovine, a o kakvim razmjerima protjerivanja se radi pokazuje podatak, da je na ovom području prije Domovinskog rata živjelo 11 513 Hrvata, na popisu stanovništva 2013.godine oko 1553 Hrvata, dok je danas taj broj ispod tisuće, a radi se uglavnom o staroj populaciji stanovništva…
Na području grada Konjica i okolnih mjesta evidentirano je preko 40 logora i mjesta zatočenja Hrvata sa područja općine Konjic, a neki od spomenutih logora su OŠ u Čelebićima, TDK Konjic, baraka GP Rad u Ovčarima, OŠ u Podorašcu, OŠ i hrvatske kuće u Spiljanima, škola i vojarna na Bradini, hrvatske kuće u selu Idbar, Zavratnice, Dobričevićima, Ćelina muslimanska kuća, pivnica i prodavaonica Šipad u Konjicu, Mup i SD Musala u Konjicu, Solakova kula kuća Blaževića i druga evidentirana mjesta zatočenja Hrvata na sjevernom području Hercegovine.
Sportska dvorana Musala poznata je i kao jedan od rijetkih logora u kojem su istodobno uzničke dane provodili Hrvati i Srbi sa područja općine Konjic, a osnovali su ga najviši muslimanski politički i vojni predstavnici, gdje je glavnu riječ vodio je nelegalni predsjednik Ratnog predsjedništva općina Konjic, Jablanica i Prozor dr. Safet Ćibo koji je sam donosio odluke o zatvaranju i puštanju zatočenika.
Prva skupina zarobljenih hrvatskih branitelja i civila u ovaj logor zatvorena je 15.travnja 1993.godine dok su prethodno bili zatočeni u OŠ Treći mart i Policijsku stanicu Konjic gdje su ispitivani te psihički i fizički zlostavljani. Iz logora je u prodavaonicu Borac kod Robne kuće prebačen dio zatočenika, dok su u potkrovlje zgrade SDK-a u Konjicu 20.svibnja 1993.godine prebačeni najistaknutiji članovi OO HDZ-a Konjica Dragutin Perić, Stjepan Rozić, Pero Barunčić, Ljubo Šimunović, Ilija Šagolj i Srećko Rabenstein.
Svi su razmijenjeni 01. lipnja 1993.godine osim Dragutina Perića koji je vraćen u logor Športsku dvoranu gdje je bio do razmjene 19.listopada 1993.godine. U Športskoj dvorani na Musali bio je zatvoren i zapovjednik PS Konjic Goran Blažević, kao i dopredsjednik Ureda HVO-a Konjic za gospodarstvo Mirko Gašić i druge istaknute i ugledne osobe sa područja Konjica. Zapovjednik logora bio je Ismet Hebibović Broćeta, kojeg je 03.svibnja 1993. zamijenio Edhem Žilić uz pismeno imenovanje dr. Harisa Silajdžića na sastanku u Bradini. Žilić je po preuzimanju logora zatekao 108 Srba i 350 Hrvata, a taj se broj kasnije povećavao „čišćenjem“ hrvatskih sela od Hrvata.
Tijekom svibnja 1993. zatočenike su prvi put posjetili predstavnici MO Crvenog križa, a jednom su ih posjetili i predstavnici UN-a. Prigodom posjeta predstavnika međunarodnih organizacija logorske vlasti su pojedine zatočenike skrivali radi prikrivanja dokaza o zlostavljanju istih. Jedna skupina zatočenika odvedena je u tvornički kompleks, druga skupina u Lukomir, treća u Čelebiće i Idbar, četvrta u Bradinu, te druga mjesta po kućama, gdje su skriveni od pogleda dužnosnika međunarodnih organizacija.
Zatočenici su svakodnevno vođeni na prvu crtu bojišnice prema položajima HVO-a i Vojske RS-a, gdje su izloženi smrtnoj opasnosti kopali rovove i druge vojne objekte, te izvlačili poginule i ranjene pripadnike muslimanske Armije BiH. U živi štit su vođeni na Zlatar, Turiju, Radešine , Vrce, Budišnju Ravan….Vođeni su na prisilni rad na Bradinu i Bjelašnicu gdje su bili pod nadzorom pripadnika Handžar divizije i zlostavljani premlaćivanjem raznim predmetima, tjerani da piju vlastitu mokraću, da se međusobno tuku, gutaju križeve, krunice i dijelove molitvenika… Neke od zatočenika tukli su crijevom za vodu i prisiljavali da sjede na vatri, istodobno im paleći dijelove tijela do gubitka svijesti.
Logor je više puta posjetio dr. Haris Silajdžić koji je potpisao i razmjenu zatočenika 19.listopada 1993., te Andrej Kolomb iz MO CK uz čije posredovanje je i ostvarena razmjena. Upravnik logora Edhem Žilić veliku nehumanost iskazao je činom skrivanja nekih zatočenika u Bradini, Čelebićima i prostorijama Športske dvorane kako isti ne bi bili razmijenjeni. Ostali zatočenici predvođeni Dragutinom Perićem zahtijevali su oslobađanje svih ili nikoga, a što im je uspjelo nakon višesatnog mrcvarenja. Na putu ka slobodi u UNPROFOR-ovim kamionima tri sata su ih pripadnici muslimanske Armije RBiH držali u Donjoj Jablanici odakle su stigli na Vrde, na prostor pod nadzorom HVO-a. Oslobođeni su svi osim Gorana Blaževića, kojeg su 09. listopada 1993. odnosno 14. listopada 1993., s još pet Srba, odveli na suđenje u Buturović Polje u logor u kući Jake Tomića. Goran Blažević je razmijenjen za muslimanskog časnika na Drecelju kod Konjica 07. veljače 1994.godine.
Dijelovi teksta preuzeti iz knjige pokojnog Zvonke Dragića „Gorka vremena hrvatskog naroda Konjica, Klisa, Župe i Bjelimića“.
Za Logor Športske dvorana na „Musali“ u Konjicu, Sud BiH je 17.04.2015.godine osudio Ibru Macića za kazneno djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 142. Kaznenog zakona SFRJ i izrekao zatvorsku kaznu od 10 godina.
Sud Bih je prvostupanjskom presudom 17.11.2017.godine upravnika logora Edhema Žilića osudio za ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 142. Kaznenog zakona SFRJ na zatvorsku kaznu od 9 godina, da bi Apelacijsko vijeće Suda BiH dana 25.05.2018.godine presudom usvojilo žalbu tuženog i preinačilo odluku o kaznenoj sankciji na 6 godina.
