Prvi listopada 1991.godine službeno započinje napad Jugoslavenske Narodne Armije, samoprozvane 4. vojne sile Europe, na Dubrovnik. Kao dio napada na Dubrovnik i uvertira u sukob na južnom bojištu združenim snagama pripadnici JNA, četnici i crnogorske paravojne snage u noći s 30. rujna na 1. listopada napali su Ravno, malo mjesto u jugoistočnoj Hercegovini.
“Ovo nije naš rat”
Ravno je u teritorijalnom smislu odigralo ulogu pripremnog poligona za napad na Dubrovnik. Interes tadašnjih bosanskohercegovačkih političkih elita, točnije bošnjačkih za rat koji je službeno počeo i u Bosni i Hercegovini ogledaju se u izjavi tadašnjeg predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića koji je izjavio: „Ovo nije naš rat“.
U noći između 18. i 19. rujna 1991. godine rezervisti JNA iz sastava tzv. Podgoričkog korpusa, počeli su s opkoljavanjem Ravnog. S ciljem stvaranja povoljnih preduvjeta za granatiranje hrvatskih enklava u istočnoj Hercegovini, uključujući i Ravno, otpočeli su sa ukopavanjem teškog topništva u blizini sela Galičići, Veličani i Zavala u Popovom Polju.
U noćnim satima 30. rujna 1991. godine rezervisti JNA, koji su djelovali pod izravnim nadzorom KOS-a, zauzeli su prometnicu Ljubinje-Trebinje, kao i dominantne visinske točke u blizini sela Ravno i Trnčina.
U ranim jutarnjim satima, 1. listopada 1991., napadnuto je Ravno, a u popodnevnim satima, istoga dana, uslijedio je i napad na Čepikuće. Međutim, nešto prije napada na Čepikuće, u prostoru Trebinje, oružani otpor rezervistima pružila je jedna postrojba Zbora narodne garde i dragovoljci s područja Hercegovine.
Osim potpuno uništenih sela ubijene su 24 osobe, a 34 ih je umrlo “prirodnom” smrću. Ranjeno je 11 osoba, a njih 18 utamničeno je na dva mjeseca.
Po beskrupoloznosti zločina izdvaja se pokolj na Kijevu Dolu, kad je ubijeno i zaklano 7 ljudi starijih od 60 godina.
Isti datum, sa odmakom od preko trideset godina donosi početak i kraj. Rođenje i smrt, radost i tugu. Trideset i jedna godina na povijesnoj sceni u povijesnoj znanosti je samo kapljica u moru.
Za ljude koji su proživljavali i osjetili stradavanja, tugu i bol za izgubljenim ocem, bratom, rođakom, stricem tih pet godina preraslo je u ožiljak za cijeli život.
Imajući u vidu naglašene pretenzije srbijanskih i crnogorskih snaga na hrvatske prostore, sasvim je jasna njihova namjera. Političke ideje i teritorijalna proširenja sežu puno dublje u prošlost od 90-ih godina prošlog stoljeća. Svi pisani dokumenti, materijalni ostatci i memoarsko gradivo, tj. pomno istražena usmena povijest, jasno idu u prilog objašnjenju tih namjera. Uzroci i povodi ratnog sukoba u historiografiji su jasno definirani.
Kako je tih dana i mjeseci na istoku Hrvatske krvario Vukovar, tako su na jugu krvarili Dubrovnik i Ravno.
Činjenica je da su tijekom srbijansko – crnogorskog napada na dubrovačko područje poginula 184 branitelja i 92 civila, ranjeno preko 1 500 ljudi, a preko 33 000 ljudi je izbjeglo i sklonište potražilo negdje drugo. Činjenice su temelj na kojima počiva povijesna interpretacija. U ovom slučaju iste govore puno toga, uzevši u obzir da se u tom razdoblju u samom Dubrovniku nalazilo oko 50 000 stanovnika.
Ravno je uništeno u ratnim operacijama JNA i crnogorskih rezervista radi osvajanja Dubrovnika. Na primjeru Ravnog, pokazala se nemogućnost republičkog vodstva da spriječi agresiju u BiH, da spriječi korištenje teritorija BiH od JNA kao poligona za napad na Republiku Hrvatsku, te je postalo jasno da se hrvatski narod u BiH mora samoorganizirati kako bi se zaštitio i obranio, te pomogao obrani RH. To je učinjeno kroz organiziranje Hrvatske Zajednice Herceg Bosne i Hrvatskog Vijeća Obrane.
