Prije par dana na Vašem portalu pročitao sam članak o mom kolegi koji je skupa sa svojom obitelji na rubu egzistencije. Nažalost ja sam taj rub prešao i mogu reći da samo načisto propao. Sve što sam imao uložio sam u izgradnju nekoliko apartmana, i još se dodatno zadužio kako bih uživao u plodovima svoga rada. Uz apartmane imamo i mali kafić koji sam prepustio sinu da vodi. Računao sam da će moji apartmani tijekom sezone biti puni jer su na primamljivoj lokaciji u srcu Dalmacije blizu mora, te su vrhunski namješteni i opremljeni. Za nekoliko godina otplatio bih sva dugovanja, a onda bi bio što ljudi kažu svoj na svome. I onda je došla nesretna korona.
Ono što sam imao rezervacija otkazane su, a kada je sezona konačno počela usprkos najmanjim mogućim cijenama apartmani su bili više prazni nego popunjeni. To naravno državu nije interesiralo, kao ni banku. Oni kao kakvi šakali vrebaju nad našim glavama i traže da im se plati. Treba platiti porez, turističku pristojbu i članarinu, pa iako su pola toga oprostili to mi nije nimalo pomoglo. O bankama ne trebam ni pričati, vjerojatno je to priča ispričana na tisuće puta. Kafić je dobro radio, jer je na udarnom mjestu, ali nove mjere Stožera su nam zatvorile i taj jedini izvor prihoda. Gledam jučer na skijalištima širom Hrvatske tisuće ljudi bez ikakvih distanci, iznajmljivači trljaju ruke zbog popunjenosti a mi na na moru propadamo. Nemam ništa protiv da kolege na skijalištima rade, ali i mi tražimo svoje mjesto pod suncem.
Računam da čekam i da se molim da će ova nadolazeća sezona biti kao one prije korone, ali tko mi i tu garantira da će mjere biti ukinute? Ako odjavim obrt neću imati od čega vraćati rate i banka će mi uzeti nekretninu, i to bi bio moj definitivan kraj. Da su bar pustili da radi kafić od njega bi mogao vraćati rate kredita i nadati se boljem sutra, ovako ne vidim nikakvo svjetlo na kraju ovoga tunela u koji nas je uveo naš Stožer sa dvostrukim mjerilima.
