Na današnji dan 1868. godine, u Mostaru je rođen Aleksa Šantić, jedan od najvećih i najpoznatijih bh. pjesnika i jedan od predstavnika novije lirike u Bosni i Hercegovini.
Šantić je pohađao i završio trgovačku školu u Trstu, a zatim i u Ljubljani. Nakon toga se vratio u svoj rodni grad, Mostar i, usprkos protivljenju obitelji, posvetio se pisanju pjesama te ih objavljivao u brojnim časopisima: „Golub“, „Bosanska vila“, „Nova Zeta“, „Javor“, „Otadžbina“…
U travnju 1896. godine, zajedno s prijateljima i piscima Jovanom Dučičem i Svetozarom Ćorovićem, koji je bio i Aleksin zet, oženjen njegovom sestrom Radojkom, pokreće i uređuje časopis za zabavu, pouku i književnost „Zora“.
Nesretni ljubavni život postao mu je inspiracija iz koje su se rodili najljepši stihovi njegove ljubavne poezije, a u kojima se osjeća i veliki utjecaj sevdalinke, bosanskohercegovačke tradicionalne lirske pjesme, koju također karakterizira motiv ljubavne čežnje.
„Emina“
Sinoć, kad se vraćah iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.
Kada čitamo ove stihove, kao da čujemo melodični glas našeg poznatog sevdalije Himze Polovine, koji je svojom bravuroznom izvedbom „Eminu“ proslavio, pa je i danas popularna i često pjevana, ne samo u Bosni i Hercegovini nego i cijeloj našoj regiji.
Međutim, manje se zna da je ovu prelijepu pjesmu napisao Aleksa Šantić, jer, iako je riječ o pravom književnom tekstu, često je svrstavaju u sevdalinke. I druge njegove pjesme, poput „Pod jorgovanom“ i „Što te nema“ pjevaju se kao sevdalinke.
Dan Šantićeve sahrane opisan je u knjizi Josipa Lešića „Roman o pjesniku“, u kojoj je navedeno da su u Mostar stizale brojne delegacije iz svih krajeva Hercegovine, mnogi su pješačili i 50 kilometara da bi ispratili svog omiljenog pjesnika na vječni počinak.
Šantić je živio kratko, samo 56 godina. Preminuo je 2. veljače 1924. godine, zbog teške, u to vrijeme neizlječive bolesti – tuberkuloze, ali je ostavio vječni pečat u svojim pjesmama.
