U središtu ove svetkovine nije smrt nego vječni život, dok se u crkvi idućeg dana obilježava i Dušni dan.
Svetkovina Svih svetih blagdan je kojim Katolička crkva slavi sve kanonizirane svece, ali i sve one koji nisu službeno kanonizirani, a ostvarili su potpuni ideal kršćanskoga života. Ovoj crkvenoj svetkovini liturgija daje osobit značaj ističući kako u njezinome samom središtu nije smrt, nego život.
Bog, naime, sve ljude svih naroda i svih vremena poziva u vječno zajedništvo svoje ljubavi, pri čemu je Krist otkupitelj svih ljudi, a Bog ih sve poziva da budu sveti. Blagdan Svih svetih ujedno je i službeni državni blagdan u Republici Hrvatskoj, dan na koji građani tradicionalno pohode i obilaze groblja u spomen na svoje pokojnike. Odmah sutradan, 2. studenoga, u Crkvi se obilježava Spomen svih vjernih mrtvih, odnosno Dušni dan, kako prenosi Hina.
Štovanje grobova svetih bilo je dobro poznato još u židovstvu, gdje su se osobito izdvajala i cijenila dva groba – grob proroka Izaije pokraj ribnjaka Siloe te Zaharijin grob smješten u dolini Cedrona. Dolaskom i razvojem kršćanstva dan smrti počinje se nazivati i danom nebeskoga rođenja, što su kršćani u početku osobito primjenjivali na nadnevke smrti vlastitih mučenika, čije se štovanje razvilo već u 2. stoljeću.
U početku su kršćani tako posebno slavili upravo mučenike, da bi se s vremenom kao iznimna svjedočanstva vjere počeli isticati i asketi, Bogu posvećene djevice te biskupi.
O samome pojmu svetaca te postupku kanonizacije u obliku kakav se danas podrazumijeva može se govoriti tek od 10. stoljeća. Prva službena kanonizacija u povijesti zabilježena je za vrijeme pontifikata pape Ivana XV. godine 993., kada je službeno kanoniziran sveti Ulrik.
Prema učenju Drugoga vatikanskog sabora, cjelokupno štovanje svetih izravno proizlazi iz trajne povezanosti zemaljske i nebeske Crkve. Pripadnici jedne i druge Crkve, iako na različit stupanj i način, sudjeluju u jednoj te istoj ljubavi prema Bogu i svome bližnjemu te pjevaju istovjetnu pjesmu slave svome Bogu.
U novije se pak doba u narodu uobičajilo obvezatno uređivanje i kićenje grobova cvijećem, paljenje svijeća te škropljenje posvećenom vodom.
