Ne mogu šutjeti, jednostavno ne mogu.
Danas, trideset i dvije godine nakon, otvaram Hercegovački portal.
Tužna je ova nedjelja, zaista jako tužna.
Otvaram i u mislima su mi Stjepan, Marija i mama Ružica.
Teško je znati da je jedna žena prije trideset godina ostala bez supruga koji se borio za slobodu, još teže je živjeti sa spoznajom da su živote izgubili ona i njeno dvoje djece, niti godinu dana nakon Josipa.
Znate zašto ovo pišem danas?
Reakcije na članak, dvije, bile su “haha”, a hahača su stisnuli Ferid i Alija. Alija je neki anonimac, Ferid nije.
Ta dva neandertalca su smijehom reagirali na ubojstvo majke i dvoje djece.
Zamislite taj kemijski spoj u mozgu?
Zamislite tu boleštinu da se smiješ smrti 29 civila, žena, djece i staraca koje je tvoja vojska ničim izazvana u 5.30 sati, 14. rujna 1993. istjerala iz vlastitih domova, djecu iz kreveta i pokosila rafalom.
Kakvi to bezdušni demoni među nama žive?
Nose li svi oni imena Ferid ili Alija i je li to posljedica turskog zuluma i preuzimanja koljačkih navika?
Sjedim, čitam i ne vjerujem.
Gledam u moje dijete i zahvaljujem Bogu što je živo, što je pored mene.
Duša mi se raspadne kada znam da je tužna ili kada osjetim da je malu i nevinu nešto muči.
Pokušavam zamisliti kakvi su to strah i tuga preplavili Ružicu kada je ranom zorom iz postelje izvukla svoju djecu kako bi ih spasila metka.
Ne mogu zamisliti, prvo je palo jedno, pa drugo, nevini i prestrašeni.
Taj dan su se trebali igrati, brat i sestra, djeca.
Netko im je to oduzeo.
Majka ih je trebala grliti, ali ruke majke Ružice su pale zauvijek, baš poput ručica njene djece.
Nasilno, prekinuta su djetinjstva, ugašeni životi, smrt je sijana kao što se sije žito.
Netko od sijanja smrti živi, lagodno, bez trunke savijesti.
Smiju se danas ti koljači, smiju se masakru kojeg su počinili koljači takozvane “armije”.
Sve te armije su proklete, a sve su imale isti cilj.
Za Uzdol je Buza dobio osam godina.
Jedan život vrijedi četiri mjeseca, jedan hrvatski život za sud Bosne i Hercegovine vrijedi četiri mjeseca.
U slučaju Sefera Halilovića, ni toliko.
To je sve što vam ja o Bosni i Hercegovini danas imam reći.
A o suživotu pitajte Aliju i Ferida.
Oni će vam reći da je sve super, da suživot uništavaju ovi UZP faktori.
Rekla bih vam ja da o suživotu nešto pitate Ružicu, ali ne možete.
Razni Feridi i Alije su ugasili živote nje i njene djece.
Nadam se Ružice da ih grliš sada tamo gore i da ih ne puštaš, nadam se da vas više ništa ne boli i da je tata Josip s vama.
Vjerujem da gore s Isusom nema straha.
Nauživajte se raja, zajedno s ostalim sumještanima.
Mi vas ovdje dolje nismo zaboravili, a i kako ćemo.
Anđele se ne zaboravlja.
U spomen za sve nevine žrtve Uzdola, 14. rujna 1993.
Tvornička postavka
