RESURSI BUDUĆNOSTI
Novo zlato. Zvuči nevjerojatno, ali prirodni resurs koji je sve češća meta krijumčara je – pijesak
Zvuči gotovo nevjerojatno, no prirodni resurs koji postaje sve češća meta krijumčara, i na kojemu se počinju »okretati« velike zarade je – pijesak. Globalna građevinska ekspanzija, izgradnja tisuća nebodera diljem Kine, izgradnja umjetnih otoka pokraj Dubaija ili u Južnom kineskom moru između Vijetnama i Kine, gutaju milijarde tona pijeska godišnje. Jedna prosječna kuća u Hrvatskoj zahtijeva 200 tona pijeska. Kilometar autoceste? Oko 30.000 tona pijeska i šljunka. Veći neboder pak traži oko 100.000 tona pijeska, ne samo kroz beton već i kroz velike staklene površine za čiju je proizvodnju pijesak također neophodan. Procjene govore kako se na godinu potroši između 40 i 50 milijardi tona pijeska, što ga, osim vode, pretvara u najviše eksploatirani prirodni resurs na svijetu.
Potražnja raste
A potražnja sve više raste. Kina je između 2011. i 2013., dakle samo u dvije godine, potrošila više pijeska negoli cjelokupni SAD tijekom cijelog 20. stoljeća. Stoljeća koje se drži razdobljem velike ekspanzije, razdobljem u kojem su nicali megapolisi poput New Yorka, Chicaga ili Los Angelesa.
Iako se na prvi pogled čini kako pijeska, kojim su prekrivene pustinje diljem Afrike i Azije ne nedostaje, stvarnost je sasvim drugačija. Zrnca pustinjskog pijeska, koji je tisućama godina izložen vjetru jednostavno su previše »glatka« i ne vežu se dobro pri proizvodnji betona, pa je u graditeljstvu ovakav pijesak gotovo neupotrebljiv.
– Za proizvodnju kvalitetnog betona potreban je riječni pijesak, pa čak i lokacija iskopa utječe na mogućnost njegove primjene. Pustinjski pijesak se pri tome, zbog svog oblika i granulacije ne može koristiti u suvremenom građevinarstvu, kaže inženjer građevine Ivan Križić.
Velika građevinska ekspanzija koja je buknula u posljednja dva desetljeća doslovno je pretvorila istočnu Aziju, posebice Kinu, u ogromno gradilište. Eksplozivni urbani razvoj, pri čemu su u samo godinu ili dvije nicali cijeli višemilijunski gradovi, tražili su ogromne količine građevnog materijala, a pijesak je, po količinama, bio na samom vrhu liste. U istočnoazijskim zemljama brodovi su doslovce isisavali cijela dna i obale rijeka i jezera, pri čemu su nestajali dobri dijelovi riječnih korita. Posljedica je bila nagle poplave velikih područja ili promjena riječnih vodotoka što je zapanjujuće jasno kada se usporede današnje satelitske snimke s onima koje su snimljene početkom stoljeća. Čak je i korito Yangzea toliko devastirano tijekom izgradnje Šangaja da je vodotok u nekim dijelovima potpuno promijenjen. Uvedene su zabrane iskapanja, no ono je nastavljeno i dalje do te mjere da su, zbog promjene konfiguracija riječnog dna, sudari brodova postali uobičajena pojava.
Pješčana mafija
Potražnja za pijeskom već odavno premašuje ponudu, što, naravno, stvara odlične prilike za ilegalno iskopavanje i šverc. Ilegalno iskopavanje provodi se svuda u tom dijelu svijeta, no samo je jedna zemlja prvak. Indija.
U najmnogoljudnijoj, ali i jednoj od najsiromašnijih zemalja svijeta šverc pijeskom je vrlo razvijena grana. I ona ne ovisi o pojedincima. U Indiji je razvijena takozvana »pješčana mafija« cijela, dobro uigrana organizacija, mreža kriminalnih grupa koje ujedinjuju lokalne političare, policiju, korumpirane službenike i moćne poduzetnike. Pješčana mafija pod sobom ima tisuće »kopača« koji na primitivne i poluručne načine ilegalno vade pijesak iz korita rijeka i jezera, utovaruju ih u kamione i otpremaju na gradilišta ili stovarišta. Ova je mafija toliko razvijena da je u Indiji nerijetko uspoređuju s kokainskom mafijom i narkokartelima. A i metode rada su im slične.
Sve se temelji na strahu i odmazdi. Novinari, aktivisti i državni inspektori koji pokušaju malo zagrebati ispod paravana ilegalnih poslova i lažne dokumentacije uz koju se pijesak izvozi iz države, nerijetko završavaju pretučeni, a sve češće i smaknuti. U posljednjih nekoliko godina nije rijetkost da inspektora ili novinara nađu ubijenog, a njegovo tijelo bačeno pokraj ceste u nekom zabitom dijelu Indije, relativno blizu lokacija gdje se pijesak ilegalno vadi. U posljednjih nekoliko mjeseci u indijskim državama Uttar Pradesh i Madya zabilježeni su slučajevi kada su inspektore na cesti gazili upravo kamioni s pijeskom. Preko njihovih tijela prelazili su kotačima po nekoliko puta doslovno raskidajući nesretne službenike. Čisto kao upozorenje njihovim kolegama.
Jedan kamion pijeska lokalnom »poduzetniku« donosi nekoliko stotina eura. Odnosno, oko deset mjesečnih plaća po jednoj turi. I svaki kamion tijekom noći »odradi« po tri ili četiri ture. A na lokaciji gdje se vadi pijesak nerijetko bude i po stotinjak kamiona koji su spremni za utovar. I ne čudi stoga što se procjenjuje kako pješčana mafija ostvaruje čistu zaradu od nekoliko desetaka milijardi američkih dolara na godinu. A za taj novac spremni su ubiti svakoga, a kamoli ne nekog nižeg, pretjerano revnosnog lokalnog inspektora ili novinara. Pijesak je u Indiji postao ono što je nafta bila u nekim drugim dijelovima svijeta. Strateška sirovina oko koje nastaje čitava siva ekonomija.
»Novo zlato«
Slična je situacija i u Africi gdje se pijesak danas naziva »novim zlatom«. Kamioni noću dolaze na pješčane plaže, riječne obale i lagune, pune tone pijeska i odvoze ga prema gradovima i lukama. Veliku potražnju potpaljuje i činjenica kako je kineski utjecaj u nizu afričkih zemalja sve veći, pa upravo na brodovima koji plove prema Kini završavaju tisuće tona pijeska kojima se hrani tamošnji građevinski sektor. Pijesak pun silikata dodatno se otprema u Kinu kao sirovina za proizvodnju silicija koji je neophodan za elektroničke proizvode.
Posebno je slikovita situacija u Maroku gdje je, procjenjuje se, oko polovice plaža već završilo u betonu kojim su građeni hoteli, apartmani i luksuzni resorti u novim urbanim četvrtima. Paradoksalno, ali upravo su gradnjom ovih turističkih kompleksa nestajale gotovo preko noći plaže koje su trebali koristiti budući gosti upravo tih, novosagrađenih objekata. U Keniji je situacija pak toliko eskalirala da se pojavila pješčana mafija, baš kao u Indiji. Nisu rijetki slučajevi zastrašivanja cijelih sela i spaljivanja naselja čiji bi se stanovnici pobunili protiv iskapanja njihovih riječnih obala. A najglasniji vođe pobune često bi bili javno smaknuti pred svojim suseljanima. Nakon što su korita rijeka produbljena neplanskim vađenjem pijeska, rijeke su nosile mostove odsjecajući naselja od ostatka zemlje.
Strateška sirovina
U Europi ipak nema nasilja zbog pijeska, ali je ilegalno vađenje vrlo prisutno. Ono što se desetljećima smatralo bezvrijednom sirovinom, polako preuzima status strateške sirovine modernog građevinskog buma. Uostalom, jedan prostorni metar betona u Hrvatskoj je prije šest ili sedam godina koštao tridesetak eura, dok mu je danas cijena četiri puta viša. Posljednjih godina europske policije i Europol sve češće upozoravaju da ilegalna eksploatacija pijeska postaje dio šireg organiziranog kriminala povezanog s građevinskim sektorom, korupcijom, lažnim dozvolama i pranjem novca. U Europi su ilegalnim vađenjem pijeska posebno pogođene Italija, Rumunjska, Srbija, BiH, a ni Hrvatska nije daleko. Kod nas je ilegalno vađenje pijeska tihi problem o kojemu se malo govori, a najizraženiji je uz Savu, Dravu, Dunav, te u priobalju.
Sigurnosne službe, ali i Europol, sve češće okolišni kriminal, u kojemu ilegalno vađenje pijeska uzima veliki dio, stavljaju uz bok klasičnom organiziranom kriminalu, jer ostvaruje ogromne zarade uz relativno mali rizik. Za razliku od šverca droge ili oružja, za šverc pijeska dobivaju se puno blaže kazne, a profit je vrlo visok.
Iako je to na prvi pogled teško vidljivo, pijesak je očito strateška sirovina budućnosti. Baš kao i voda. A tko bude kontrolirao kvalitetan, građevinski pijesak, kontrolirat će i izgradnju i razvoj infrastrukture, jer potražnja za građevinskim kvadratima ne pokazuje ni najamanju šansu za posustajanje i smirenje. Ne samo kod nas, već u cijelom svijetu.
