Te godine HKK Zrinjski je bio odlična momčad predvođena sjajnim trenerom. Momčad sastavljena od mladosti i iskustva, i momčad koju su navijači obožavali. Jezgro navijača činili su momci koji su se okupljali u Caffe Orange, a ubrzo su na tribine školske dvorane počeli dolaziti i ostali navijači.
Stvorena je jedna sinergija prije svega između trenera Zele s navijačima, a zatim i igrača koji su uvijek bili dostupni navijačima. Pobjede su se slavile skupa u Orangu, a sve ovo uvod je u priču o Bojanu Bogdanoviću.
Upravo tih godina i upravo Zela je dao šansu Bojanu koja ga je lansirala prema vrhu svjetske košarke. Ne treba nikako zaboraviti ni njegovog prvog trenera popularnog Iliju Volarića.
Bojan je rođen da postane vrhunski sportaš, i već smo pisali da je kao nogometaš s HŠK Zrinjski osvajao titule. I onda su prevagnuli geni njegovog oca koji je također bio košarkaš, ne tako velik kao Bojan, ali za ona vremena itekako velik i čovjek koji je postigao prve koševe za HKK Zrinjski.
Sjećam se dobro svih utakmica HKK Zrinjski te sezone. Čekale su se te utakmice kao što se danas možda čeka finale Lige prvaka. Naše mjesto bilo je u dnu dvorane ispod semafora. Igrao je Zrinjski dobro, znao je to Zela složiti, a imao j i od čega jer su dres Plemića nosili Terzić, Mršić, Peraica, Mašić….
Da tu sezonu HKK Zrinjski prebacimo u današnja vremena čisto sumnjam da bi toliko prostora među tim iskusnim košarkaškim asovima dobio mlad igrač kao što je Bojan. Ali Zela je mislio drugačije i Bojan mu je to vratio na najbolji mogući način. Svoj debi Bojan je imao 05.11.2005 protiv Radnika u Mostaru.
Odigrao je babo ti sezonu kao da u rukama ima deset sezona u puno jačim ligama nego što je tada bila ta domaća. Hvatao se Bojan u koštac sa svima i nije imao respekta prema nikome na terenu, van njega da, ali na terenu već tada nikome nije dao da bude bolji od njega.
Ta sezona se može nazvati Bojanovom i ostat će zlatnim slovima upisana u povijesti, ne samo HKK Zrinjski, nego sporta u Mostaru i Hercegovini. Ono što se još mora znati i napisati jeste da dvorana tada nije imala ni parket i igralo se na podlozi koja je bila pogubnija za igrače Zrinjskog od protivnika.
Bojanove igre nisu prošle neopažene i za njega je već tada zanimanje pokazao veliki Real iz Madrida. Kakva je to samo bomba bila. Plemić iz Mostara na kraljevskom dvoru u Madridu.
Tih godina mi smo vodili jedan mali portal Zrinjski.info i uspostavili smo nagradu za igrača godine. Te godine izabrali smo Bojana za igrača godine i danas sam ja ponosan što je ta nagrada pripala njemu.
Pokal smo mu predali na zadnjoj domaćoj utakmici Zrinjskog, a sve ostalo je povijest koju je babo ispisao svojim trudom, radom, znojem i čvrstom rukom koja danas rastura najveće svjetske košarkaše u NBA Ligi.
Zanimljivo je to da te godine sportski savez nije uzeo Bojana u obzir za neku od nagrada, a ja na koncu još moram spomenuti gospodina Dadu Zeleniku vlasnika Veza koji je svih tih godina financirao pokal Zrinjski.info, a prvi je eto završio u rukama Bojana Bogdanovića
