Uoči nastupa nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine na Svjetskom prvenstvu, mostarske ulice i magistralni pravac prema Sarajevu preplavljeni su državnim zastavama i zastavama s ljiljanima. No postavlja se pitanje – gdje završava navijačka euforija, a počinje kršenje zakonskih propisa?
Dolazak još jednog Svjetskog nogometnog prvenstva na kojem nastupa reprezentacija Bosne i Hercegovine donio je očekivanu navijačku euforiju. U Mostaru, ali i uz magistralnu prometnicu M-17 koja povezuje Mostar i Sarajevo, posljednjih dana postavljen je veliki broj zastava Bosne i Hercegovine te zastava s ljiljanima, nekadašnjeg službenog obilježja Republike BiH.
Prema informacijama s terena, zastave su uglavnom postavljali građani, navijačke skupine i pojedinci, no na pojedinim lokacijama njihovo postavljanje obavljala su i javna poduzeća iz dijela grada u kojem većinski živi bošnjačko stanovništvo.
Naravno, isticanje zastava samo po sebi nije nikakva novost. Dapače, Bosna i Hercegovina vjerojatno je jedna od rijetkih europskih država u kojoj se zastave često ističu ne samo tijekom državnih blagdana i sportskih uspjeha, nego i kao svakodnevni izraz nacionalnog, etničkog ili političkog identiteta. Međutim, upravo zbog toga vrijedi postaviti pitanje postoji li zakonski okvir koji regulira kada, gdje i na koji način se državna zastava može isticati.
Što kaže zakon?
Prema Zakonu o zastavi Bosne i Hercegovine, zastava se službeno ističe na državnoj razini na jasno propisanim mjestima. Među njima su zgrade državnih institucija, diplomatsko-konzularna predstavništva, granični prijelazi, službena vozila članova Predsjedništva BiH te tijekom međunarodnih posjeta, natjecanja i drugih događaja na kojima Bosna i Hercegovina sudjeluje ili je predstavljena.
Drugim riječima, zakon vrlo precizno definira službenu uporabu zastave Bosne i Hercegovine, ali ne propisuje detaljno masovno postavljanje zastava na rasvjetne stupove, prometnice, mostove ili drugu javnu infrastrukturu.
Dodatni problem predstavlja činjenica da u Bosni i Hercegovini ne postoji jedinstven i precizan zakonski okvir koji bi regulirao isticanje različitih zastava i simbola na javnim površinama izvan službene uporabe. Na to se godinama upozorava, a čak je i Ministarstvo civilnih poslova BiH ranije potvrdilo da zakon ne uređuje gdje i kada se mogu isticati druge zastave na javnim mjestima.
Tko daje dozvolu za zauzimanje javnog prostora?
Još važnije pitanje od samih zastava jest način njihova postavljanja.
Ako se zastave razvlače preko prometnica, postavljaju na stupove javne rasvjete ili drugu komunalnu infrastrukturu, logično je očekivati da za takve aktivnosti postoje odgovarajuće dozvole i suglasnosti nadležnih službi. U protivnom se otvara prostor za selektivnu primjenu propisa.
Naime, teško je zamisliti da bi bilo koja skupina građana mogla samoinicijativno postaviti desetke ili stotine zastava na javnu infrastrukturu bez prethodnog odobrenja. Ako su u tome sudjelovala javna poduzeća, tada je legitimno pitati na temelju koje odluke, kojeg propisa i čijim novcem.
Dvostruki standardi kao trajni problem
Bosna i Hercegovina već desetljećima pati od selektivnog tumačenja zakona kada su u pitanju nacionalni i politički simboli. Ono što je jednima izraz domoljublja, drugima je provokacija. Ono što je u jednom dijelu zemlje prihvatljivo, u drugom često izaziva političke prijepore.
Upravo zato bi institucije morale biti posebno oprezne kada se uključuju u aktivnosti koje imaju snažnu nacionalnu ili etničku simboliku. Javna poduzeća postoje kako bi pružala usluge svim građanima, a ne kako bi sudjelovala u političkim ili identitetskim kampanjama, bez obzira o kojem narodu ili simbolu bila riječ.
Navijanje da, ali po pravilima
Nema ništa sporno u činjenici da građani žele podržati reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Sportski uspjesi trebali bi okupljati, a ne dijeliti društvo. Međutim, kada se javni prostor koristi za masovno isticanje simbola, a pritom izostaju jasna pravila i transparentnost, tada se opravdano postavlja pitanje poštuje li se zakon jednako za sve.
Jer država koja inzistira na poštivanju propisa ne može ih tumačiti ovisno o tome tko zastave postavlja i koju poruku one nose. Upravo u tome leži najveći problem bosanskohercegovačkog društva – ne u zastavama, nego u kroničnoj navici da se zakoni primjenjuju selektivno.
Zastave se postavljaju brzo, ali ih nitko ne uklanja
Poseban problem predstavlja činjenica da nakon završetka sportskih natjecanja, izbornih kampanja ili različitih obljetnica velik broj zastava ostaje mjesecima, pa čak i godinama visjeti na stupovima javne rasvjete, prometnim znakovima i drugim javnim površinama.
Ono što u trenutku postavljanja treba predstavljati izraz ponosa i zajedništva vrlo brzo se pretvara u suprotnu sliku. Pod utjecajem sunca, kiše, vjetra i drugih vremenskih uvjeta zastave blijede, paraju se i raspadaju, ostavljajući dojam zapuštenosti i nebrige prema simbolima koje bi trebale predstavljati.
Takve prizore moguće je vidjeti diljem Bosne i Hercegovine. Dovoljno je prisjetiti se brojnih navijačkih euforija iz prošlosti nakon kojih su zastave ostajale visjeti godinama, pretvorene u izblijedjele i poderane komade platna. Time se ne pokazuje poštovanje prema državi, narodu ili simbolu koji zastava predstavlja, nego upravo suprotno – šalje se poruka nemara i neodgovornosti.
Ako se već ulažu vrijeme, trud i sredstva u postavljanje zastava, tada bi jednaka odgovornost trebala postojati i kada je riječ o njihovom održavanju i uklanjanju nakon što događaj zbog kojeg su postavljene završi. U suprotnom, navijačka euforija traje nekoliko tjedana, a posljedice na javnom prostoru ostaju godinama.
Na kraju, možda bi najveći doprinos navijačkoj atmosferi bio upravo pokazati da se ljubav prema državi može iskazivati i poštivanjem njezinih zakona.
