Ne pišem često o sebi niti o svojim koracima, jer vjerujem kako rad treba govoriti sam za sebe. I to najčešće tiše nego odzvanja nekim ulicama. Ali ovaj put ću napraviti iznimku, ne zbog proslave, nego zbog duboke odgovornosti i poniznosti pred onim što dolazi.
Na poziv Upravnog odbora Hrvatskog helsinškog odbora (HHO), jednoglasno sam izabran za 16. člana odbora na državnoj razini.
Kada primiš takav poziv, prva reakcija nije ponos, nego preispitivanje jesi li uopće dostojan sjediti za istim stolom s organizacijom koja je u najtežim vremenima, kada je to značilo glavu u torbi, stajala ispred moćnika i države. U HHO se ne ulazi preko formulara ili stranačke iskaznice. Tamo te zovu ljudi koji sami imaju što reći i što braniti, napisao je Marijan Knezović na svom profilu.
Velika je stvar, i ulijeva golemo strahopoštovanje, biti u timu s ljudima koji čine današnji HHO. Od predsjednika Augustina Bašića, legendarnog HRT-ovog urednika koji je gradio međureligijski dijalog i koordinirao povijesne papinske posjete, i potpredsjednika Darka Markušića, stručnjaka za međunarodno pravo koji je Australiju zamijenio Hrvatskom, pa do pravnih autoriteta poput Evelina Tonkovića, Tene Farčić i prof. dr. sc. Ivane Tucak.
Posebnu težinu ovom timu daju visoki policijski dužnosnici kao i heroji Domovinskog rata i humanitarci poput pukovnika Brune Čavića i Ivana Pavića, kao i istaknuta imena naše znanosti i umjetnosti poput prof. dr. sc. Damira Ljubotine, dr. sc. Vesne Ivanović, sjajne glumice Ornele Vištice i baletne prvakinje Almire Osmanović.
Kao čovjeku koji se godinama javno i beskompromisno bori za prava i opstanak Hrvata u Bosni i Hercegovini, najemotivniji dio ovog izbora je podrška koju sam dobio od naših sugrađana islamske vjeroispovijesti. Među njima je i moja nova kolegica u odboru, uvažena teologinja i muallima Lamija Alili.
Činjenica da su u mojem radu prepoznali iskrenost i univerzalnost, dokaz je da istinska borba za prava jednog naroda nikada ne znači rad protiv drugoga. Ljudska prava ili vrijede za svakoga, bez obzira na naciju i vjeru, ili ne vrijede za nikoga. To je poruka koju regija danas treba čuti više nego ikada. Zato ću dati sve od sebe da se ojača suradnja s UN-om i SAD-om.
Stupiti u HHO znači preuzeti baklju koju su nosili utemeljitelji i velikani poput Ivana Zvonimira Čička, Ive Banca, Mike Tripala, Vice Vukova i Ede Murtića.
Kroz povijest su kroz ovu organizaciju prolazili ljudi potpuno različitih, često i suprotstavljenih uvjerenja, od Žarka Puhovskog i Čede Prodanovića pa sve do Gibonnija. S mnogima od njih ne dijelim ni svjetonazor ni političke stavove, ali duboko poštujem tradiciju koja je okupljala različite spektre oko samo jedne ideje, zaštite slabijeg od moći države i politike.
Sve što radim u javnom prostoru radim isključivo volonterski. Nemam stranku, nemam državnu funkciju, nemam proračunski ugovor, niti šefa koji mi može nametnuti mišljenje. Ništa od toga niti ne želim niti trebam. Imam samo svoje ime, prezime, čistu savjest i sada ovaj mandat, kao i sve svoje dosadašnje stavove koji su uklesani u kamen. Sloboda govora nema cijenu, a da bi ostala slobodna, ne smije ovisiti o tuđem budžetu.
Zato ovo ne vidim kao “novu titulu” u životopisu. Vidim ovo kao najavu borbe. Borbe protiv lažnih mitova, dvostrukih kriterija i selektivne pravde na ovim prostorima. Borbe za to da žrtve imaju ime, da manjine imaju sigurnost, da novinari pišu bez straha i da se rat nikada više ne koristi kao paravan za privatni kriminal.
Hvala Upravnom odboru na jednoglasnom povjerenju. Moja borba sada postaje samo organiziranija, glasnija i ustrajnija. Prerano smo se opustili, posao tek počinje. Bit će i dovršen.
Kako pjeva Thompson:
“Ti ne boj se, sine, vjetra ni kiše,
Ni vala što pjeni,
Ti ne boj se, kćeri, kad postanu tiše,
Oluje u meni,
Dok vas ruka nepravde tjera,
A sjećanje dušu pjeni,
Tebe neka uvijek hrabri vjera,
I vode koraci njeni”
