Političko Sarajevo tvrdi kako Hrvati u Bosni i Hercegovini imaju više prava i pozicija nego što im pripada. S druge strane, saborski zastupnici HDZ-a uvjeravaju nas da Hrvati politički nikada nisu stajali bolje.
Naizgled suprotne, te dvije poruke počivaju na istoj podvali: prava jednog naroda mjere se brojem fotelja. Sarajevo ih broji kako bi ih proglasilo viškom, a HDZ kako bi vlastite fotelje proglasio nacionalnim uspjehom. Ni jedni ni drugi ne govore o stvarnom pravu hrvatskog naroda: pravu da slobodno bira, nadzire i smjenjuje svoje političke predstavnike.
Brojači „viška hrvatskih prava“ morali bi konačno pokazati koji to članak Ustava ili zakona propisuje koliko Hrvatima pripada političkih prava. Bosna i Hercegovina nije dioničko društvo u kojem se ustavna prava dijele prema broju dionica, postotku stanovništva ili dobroj volji većine. Ona nije nacionalna država jednog naroda niti politički plijen najbrojnijega.
Točno je da zakoni pri zapošljavanju u državnoj službi predviđaju okvirnu nacionalnu zastupljenost. Ali državni službenici nisu isto što i ministri, članovi Predsjedništva, ustavni suci i izaslanici u domovima naroda. Sve ih strpati u jednu tablicu, prebrojiti hrvatska imena i zatim zaključiti da cijeli narod ima „previše prava“ je tipična prljava politička manipulacija i priprema terena za daljnje razvlašćivanje Hrvata.
Priče o „diktaturi manjine nad većinom“, tvrdnje da Hrvati imaju više nego što im pripada i stalno prebrojavanje hrvatskih pozicija nisu slučajni politički ispadi. To je kontinuitet politike koja hrvatsku konstitutivnost prihvaća samo dok ona nema stvaran politički sadržaj. Drugim riječima, Hrvatima je dopušteno postojati, ali im nije dopušteno odlučivati.
Hrvatski narod jedini već gotovo dva desetljeća nema mogućnost birati vlastitog člana Predsjedništva BiH i legitimne predstavnike u Domu naroda. To je najočitiji dokaz manjka stvarne hrvatske političke ravnopravnosti. No, političko otimanje ne završava samo tu. Bošnjačke stranke izravno utječu na izbor dijela hrvatskih izaslanika u Dom naroda Federacije BiH, te imaju ključan i dominantan utjecaj na popunjavanje klubova Srba i Ostalih. Ovo je stvarna slika takozvanog građanskog modela: Bošnjaci biraju Bošnjake, sudjeluju u izboru Hrvata, presudno utječu na izbor Srba i Ostalih, a zatim Hrvate optužuju za „višak prava“.
Ono što se danas pokušava prikazati kao „prezastupljenost Hrvata“ zapravo je minimalna ustavna zaštita najmanjeg konstitutivnog naroda. Bez te zaštite Bosna i Hercegovina više ne bi bila država triju ravnopravnih naroda, nego država u kojoj brojčana većina određuje tko će predstavljati sve ostale, koliko će prava imati i kada će im ta prava biti proglašena suvišnima.
Pozitivno je što političko Sarajevo smatra kako politička moć mora odgovarati isključivo broju stanovnika. Ali, hajdemo onda bez skrivanja iza lažnog građanskog koncepta, bez moralnih lekcija i bez predstavljanja bošnjačkog majoritarizma kao univerzalne demokracije, razgovarati o novom ustavnom i teritorijalnom uređenju Bosne i Hercegovine. U takvom modelu bošnjačka politika može imati i više od 50% vlasti, ali unutar vlastite administrativno-teritorijalne jedinice. Ne može tražiti većinsku vlast nad cijelom Federacijom, birati predstavnike drugim narodima i istodobno svaku raspravu o federalizmu i drukčijoj ustavnoj arhitekturi proglašavati napadom na državu.
Jednako je pogubna HDZ-ova tvrdnja da Hrvati politički nikada nisu stajali bolje. Ako saborski zastupnici i dužnosnici HDZ-a nikada nisu stajali bolje, to ne znači da hrvatski narod nikada nije stajao bolje. Njihove sigurne ministarske, ravnateljske i parlamentarne fotelje nisu dokaz hrvatske ravnopravnosti. One su dokaz da je HDZ hrvatsko nacionalno pitanje sveo na očuvanje vlastitog interesa. Nije hrvatskom narodu bolje zato što je bolje HDZ-u.
Dok političko Sarajevo pokušava smanjiti hrvatska prava, HDZ ih nastoji privatizirati. Jedni Hrvatima poručuju da imaju previše, a drugi da trebaju biti zahvalni, jer stranačka vrhuška još uvijek ima dovoljno funkcija. Zaštita HDZ-ovih pozicija nije zaštita hrvatskog naroda. Hrvatska ravnopravnost nije jedna funkcija, jedan izborni model, jedna stranka niti nekoliko obitelji koje nacionalne interese tretiraju kao vlastitu imovinu.
Hrvati ne traže više prava od drugih. Traže samo ono što im pripada: da njihova ustavna prava nitko ne proglašava privilegijom, da im drugi ne određuju političku volju i da njihova ravnopravnost ne ovisi ni o dobroj volji Sarajeva, ni o kadrovskoj matematici HDZ-a.
Slaven Raguž
Predsjednik HRS-a
