Više čitatelja upozorilo našu redakciju na opasnu vožnju mostarskim ulicama, ali i magistralnom cestom od Bune do Bijelog Polja. U noćnim satima pojedini vozači kao da zaboravljaju da cesta nije trkaća staza – a posljedice nečije bahatosti mogu biti kobne.
Mostar tijekom ljetnih večeri ima jednu posebnu čar. Nakon što se dnevne temperature spuste, grad napokon prodiše. Ljudi izlaze u šetnju, obitelji provode vrijeme na otvorenom, terase su pune, a ulice postaju mjesto na kojemu građani žele uživati u ljetnim noćima.
No, upravo u tim satima pojavljuje se jedan problem koji iz godine u godinu postaje sve izraženiji.
Ulice nakon 23 sata za pojedine vozače očito postaju – trkališta.
Na to je našu redakciju posljednjih dana upozorilo više čitatelja. Riječ je o vožnji velikim brzinama, naglim ubrzanjima, turiranju motora i automobilima koji se, prema svjedočenjima građana, utrkuju gradskim prometnicama, ali i magistralnom cestom od Bune do Bijelog Polja.
Posebno se, kako nam govore čitatelji, ističu pojedini automobili, čije registarske oznake u nekim slučajevima nisu vidljive.
Uglavnom je riječ o mladim vozačima koji, očito željni dokazivanja, svoje vozačke sposobnosti odlučuju isprobavati tamo gdje za to definitivno nije mjesto – na javnim prometnicama.
Jer javna cesta nije poligon.
Nije trkalište.
I nije mjesto na kojemu se nečiji automobil, motor ili vozačko umijeće trebaju dokazivati pred drugim sudionicima u prometu.
„Čovjek više ne smije normalno prošetati“
Jedan naš vjerni čitatelj, koji je zbog straha od mogućih problema želio ostati anoniman, javio se redakciji i opisao ono što, kako kaže, već dulje vrijeme primjećuje na mostarskim prometnicama. Podaci o njegovom identitetu poznati su redakciji.
„Nakon 23 sata kao da počinje neka druga priča. Čuju se motori i automobili koji prolaze velikom brzinom. Nekada ih čujete kako ubrzavaju, pa se nakon toga ponovno vraćaju. Čovjek više ne zna treba li se bojati za sebe, djecu ili nekoga tko će u tom trenutku prijeći cestu“, kazao nam je naš čitatelj.
Posebno ga, kaže, zabrinjava činjenica da se sve događa u vrijeme kada ljudi zbog visokih dnevnih temperatura tek navečer izlaze iz svojih domova.
I upravo je u tome apsurd.
Kada Mostar napokon postane ugodan za šetnju, građani umjesto da gledaju oko sebe zbog prometa, počinju strahovati od onih koji prometnice koriste kao trkaće staze.
Koliko tragedija još treba biti upozorenje?
Bosna i Hercegovina, pa tako i Mostar i Hercegovina, već su godinama svjedoci teških prometnih nesreća sa smrtnim posljedicama.
Mladi životi ugašeni su na cestama. Obitelji su ostajale bez svojih najmilijih. Netko je zbog nekoliko sekundi nepromišljene vožnje morao živjeti s posljedicama cijeli život.
I postavlja se jednostavno pitanje:
Zar sve te tragedije nisu dovoljno upozorenje?
Nije problem u automobilu. Nije problem u BMW-u, Mercedesu ili bilo kojoj drugoj marki. Problem nastaje kada se snažan automobil spoji s neiskustvom, bahatošću i uvjerenjem da se javna cesta može koristiti za utrkivanje.
Isto vrijedi i za motocikle.
Zvuk motora koji se u kasnim noćnim satima prolama mostarskim ulicama možda je nekome zabava, ali nekome drugome može biti najava tragedije.
A gdje je policija?
Građani s kojima smo razgovarali postavljaju i pitanje policijskog nadzora.
Gdje su policijske ophodnje u satima kada se ovakve stvari događaju?
Ne traži se od policije da bude na svakom metru ceste. Ali građani očekuju da će barem povremeno biti prisutna na mjestima na kojima se ovakvo ponašanje ponavlja.
Jer sama činjenica da pojedini vozač zna kako u tom trenutku nema policije može biti dovoljna da dodatno pritisne papučicu gasa.
A onda je samo pitanje trenutka kada se utrka može pretvoriti u tragediju.
Posebno zabrinjava magistralna cesta od Bune prema Bijelom Polju, gdje se u noćnim satima također može naići na izrazito brzu vožnju. To je prometnica kojom svakodnevno prolazi veliki broj vozila i na kojoj svaka nepromišljena radnja može imati ozbiljne posljedice.
Građani ne bi trebali paziti na „paklene vozače“
Mostarci tijekom ljeta imaju pravo na mirnu večernju šetnju.
Imaju pravo sjesti na terasu, prošetati gradom, otići do trgovine ili jednostavno biti na ulici bez straha da će kraj njih velikom brzinom projuriti automobil ili motocikl.
Ne bi građani trebali paziti na „paklene vozače“. Trebali bi pakleni vozači paziti na građane.
Zato ovaj tekst nije napad na mlade ljude. Nije napad ni na vozače automobila ili motocikala.
Ovo je upozorenje.
Jer između „samo sam malo stisnuo gas“ i tragedije ponekad stoji samo nekoliko sekundi.
A tih nekoliko sekundi može nekome promijeniti život zauvijek.
Vrijeme je da se o ovom problemu počne ozbiljno govoriti prije nego što ponovno budemo pisali tekstove o nesreći, ugašenom mladom životu i obitelji koja je preko noći ostala bez svojega člana.
Cesta nije igra. Grad nije trkalište. A tuđi život nije cijena nečijeg dokazivanja.
