Peti album mostarske grupe Zoster se već neko vrijeme željno iščekuje, kako u Hercegovini, tako i u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu. I premda znaju da je to tako, ovaj bend se nigdje ne žuri, već se novi album obično pojavi kad su “oni zadovoljni s njim”. Vjerojatno im se takva flegmatičnost oprašta jer svaki put iznesu nešto novo, uzbudljivo i vrijedno čekanja. U međuvremenu, mostarska petorka oduševljava svojim nastupima, kojih ima napretek. Frontmena Maria Knezovića uhvatili smo netom prije odlaska na Europsku mini-turneju, da nam otkrije nešto o novom albumu, o sebi te o počecima grupe Zoster koja postoji već impresivnih 20 godina.
Razgovarao: Goran Šutalo, Hrvatski Medijski Servis
– Večeras idem za Nizozemsku, pa u Njemačku i Belgiju… Kad se vratimo, trebali bi izbaciti singl – pa drugi, treći, i onda ide album. Mi sami dajemo tempo i odlučili smo da nećemo ništa objaviti dok ne budemo zadovoljni. A s novim materijalom smo zadovoljni, na albumu je 10 pjesama i bit će zanimljivo. I kad to bude gotovo idemo svirat, i koncertno će to bit drugačije, i najvažnije je da uživamo u tome, da tražimo stalno uzbuđenje i da ne radimo po matrici. Do sad smo radili albume i radili najavne singlove, ali smo ih uvijek izbacivali u komadu. Volimo radit albume jer volimo imati tu jednu širu sliku. Nije to stvar jedne pjesme.
Zoster se stilski mijenja iz albuma u album, kako glazbom, tako i tekstovima. U početku pjesme nisu bile toliko ozbiljne, štoviše bile su rasterećene i teško je usporediti prvi album sa zadnjim.
Kad gledaš zvuk i poetiku, ta 4 albuma su kao 4 različita benda. Teško mi je to sagledavat jer sam unutra, ima neka poveznica između svih tih albuma ali su oni po zvuku i po svemu drugačiji. I to jest nekakva naša vizija – da možemo oprostiti sebi. To je najvažnije, tako možeš ići dalje. Tada smo radili ono što smo mislili da je trebamo i sad radimo ono što mislimo da trebamo, i uvijek se vodimo za tim. I danas bi sigurno to drugačije radili nego onda, ali nije to bit, bit je u donošenju odluka. To nije ništa na što bi se mi vezali i čega bi postali taoci. I možeš primijetiti kroz albume da smo se uvijek namjerno odmicali od onoga što smo prethodno uradili.
Kako je to tada izgledalo, kada ste tek osnovali bend?
Imao sam bend prvo u srednjoj školi koji se zvao Norme, to je bilo 96-te, 97-e… I nije nam ništa bilo teško, nosili smo pješke kroz cijeli grad instrumente, pojačala, bubnjeve, tražili prostore… Onda sam ja otišao na faks u Zagreb, ispisao se i kad sam se vratio napravio sam Zoster. Puno ljudi je prošlo kroz njega ali ova petorka je za sad standardna.
Tko su tada bili tvoji uzori?
Moja prva ljubav kada sam imao 13-14 godina bili su Guns’n Roses i Nirvana. U srednjoj školi su neki uzor bili Nitkovi. Oni su bili autorski bend, generacijski stariji i po svemu iskusniji.
Kasnije nisam bio fan ničega nego sam više muziku gledao kroz autore i njihov opus. Uzmeš Arsen Dedića i u njegovom opusu imaš čitav jedan život, to nije čovjek od 2 pjesme. Tu su i Leonard Cohen, Nick Cave, Bob Dylan… Međutim, nikad nisam znao tuđe pjesme skidat i uvijek mi je bilo lakše radit svoje.
Na koji način radiš pjesme, odakle kreneš?
Zavisi kako pristupaš tome. Melodija i tekst su temelj na kojem kasnije gradiš. A kako ćeš to interpretirat, a capella, sa gitarom, samo sa ritmom, zavisi od ambijenta. Nabavio sam neke stare sintesajzere, zadnji album je rađen na njima i sad me to fascinira… Drugačije je. Već dugo sam na synthovima. Napravim pjesme i onda sa bendom radim aranžmane i bavim se zvukom. I onda jednostavno to čuješ, bez ikakve računice, i znaš jeli dobro ili nije.
Koga od domaćih autora simpatiziraš danas?
Meni je super bio Goribor, recimo. Ima ih puno, Vojko V je super… Ali naravno, ima puno dobrih bendova i izvođača i autorske muzike, koja je opet iskorak i nije rađena po nekoj matrici. Ovdje se općenito slušaju stvari stare 40-50 godina, i to se smatra modernom muzikom, i ona je većinom u eteru.
Koliko treba vremena proći da se u BiH može uspjeti sa glazbom? Talenta očigledno ima, čak troje mladih ljudi iz Hercegovine je oduševilo svojim nastupima na hrvatskom Voice-u, od kojih je jedan i pobijedio.
U BiH stvari puno bitnije od toga još ne funkcioniraju, to je još daleko. Ima važnijih stvari, a kad se one riješe i ovo će doći na svoje. Ali ti showovi meni nisu nikakva referenca, da li to netko može iskoristiti za svoju muziku, ne znam. Ali je to potrošno, bude jednu godinu i onda iduću godinu idu drugi. Talenti sami po sebi mi ništa ne znače, to je pase.
Postoji li razlika između publike u Hrvatskoj, BiH i Srbiji? Čini se da ste u Srbiji najviše iščekivani?
Fascinantno je da smo prvi put u Beogradu svirali 2009., pa onda 5 godina nismo svirali i imali smo koncert 2014. u Domu omladine. Tisuću ljudi je došlo, sve pjesme su pjevali, od prve do zadnje… A tamo nemamo ni promotora ni izdavača, i ljudi su svojevoljno došli jer su htjeli. I to je nešto što se ne može platiti. I taj put je teži ali i slađi jer dobiješ ono što je.
U Srbiji je drugačiji pristup, muzika se ozbiljnije doživljava. U Hrvatskoj je to industrija, Zamp na neki način financira uopće muziku u Hrvatskoj i ljudi od tog ozbiljno žive. Mi stvaramo iz potrebe i to nam nije biznis. Zato i nismo napravili puno, u 20 godina 5 albuma, ali nastojimo da kad nas ne bude da to što smo radili govori za sebe./HMS/
