Prošli puta pisao sam o velikoj pobjedi Hajduka nas Ferencvarosom, i već nakon te pobjede znalo se da je sljedeći protivnik Mallorca. Opet veliki protivnik i velika utakmica koja se nije mogla propustiti. Dogovorio sam s rođakom da na dan utakmice poslije posla idemo na utakmicu, a da dan poslije uzmemo slobodan dan. Iskustvo nas je učilo da se nakon utakmice zadržimo u Splitu, te da se kući vratimo u vrijeme kada drugi idu na posao. Ulaznice smo osigurali preko prijatelja iz Torcide i na dan utakmice smo krenuli nas četvorica preko Mostara i Ljubuškog prema Splitu. Na izlazu iz Ljubuškog prvi peh, pukla nam je guma, a rezervna ona mala koja se koristi samo do prvog vulkanizera. Našli smo na jednog vulkanizera koji nam je zamijenio gumu, ali jedna nezgoda nikada ne dolazi sama i malo prije granice izletio nam je neki mali psić i rođak je da ga izbjegne naglo smotao i zabili smo se u neki zid. Ugruvali smo se dobro, ali srećom bez velikih posljedica. Auto je bio neuporabljiv i kako je to bilo blizu granice brzo se stvorila i policija.
I trebalo je sada čekati patrolu, pa zapisnik praviti i to bi sasvim sigurno potrajalo. Na kraju smo samo auto odgurali s ceste, uzeli ruksak sa zastavom i krenuli pješice prema granici. Policija je upozoravala da ne može tako, da ćemo dobiti kaznu, ali rođak mu je rekao piši pajdo što hoćeš mi moramo na utakmicu.
Stali smo na granici i pokušali naći prijevoz. Prvi koji nam je stao je neki dida s Renaultom 4 i potrpali smo se u tog malog diva. Dida je stari navijač Hajduka i on je krenuo na utakmicu, veli otišao mu sin s unucima već ranom zorom, a on imao nekih obveza u polju. I tako smo i zapivali s didom, on nam je pričao svoje dogodovštine i mic po mic stigli smo do Splita. Did je imao ulaznicu za istok , a mi za sjever i stigli smo točno 20 minuta prije početka utakmice. Did se ponudio da se vratimo s njim do granice, ionako sam kaže sam pa će mu biti lakše u društvu, a mi smo jedva dočekali tu ponudu.
Taj puta nismo osjetili atmosferu po gradu, ali na stadionu je naravno bilo ludo kao i uvijek. Zaboravili smo i na auto i na probleme, utopili smo se u navijačko ludilo. Hajduk je dobio utakmicu 1:0, a prema viđenom zaslužili su bili i veću pobjedu. Naravno mi smo bili sretni zbog pobjede, pa smo nakon utakmice požurili do dida koji je već bio u autu i pjevušio Hajdukove pjesme. U povratku smo naravno svratili na par mjesta da se okrijepimo, pridružio se i didov sin s unucima, tako da smo baš profeštali tu pobjedu. U sitne sate smo prešli granicu, a did je htio da nas vodi kuću, a mi smo ga uvjerili da ne treba, jer dvojica idemo za Mostar, a dvojica za Ljubuški. Onda ja u Ljubuški, a sin u Mostar i tačka bio je uporan did i na kraju smo morali popustiti.
Tako je prošla naša nezaboravna avantura koju nećemo zaboraviti. Poslije je stigla kazna za prometnu, platili smo skupo i šlepu, ali dali bi i puno više samo da stignemo na tekmu.
