Jabuka na prozoru izgleda svježe, a posteljina na dva rasklimana kreveta u sobi još nije presvučena: “Donedavno je u ovoj kući živjelo 13 radnika tvornice”, govori Inge Bultschneider, koja godinama radi na poboljšanju radnih uvjeta većinom bugarskih, rumunjskih, poljskih i makedonskih radnika. Ova 48-godišnjakinja prstom pokazuje na uglove soba: ljubičasto-siva plijesan gdje god pogledate, piše “Deutche Welle”.
Mada su ulazna vrata otvorena, u ovoj kući u gradu Reda-Videnbruk, koja se nalazi desetak minuta vožnje automobilom od centra grada, nepodnošljivo smrdi. Iza zgrade nalazi se stari zamrzivač koji je očito još pun mesa. “To je meso iz Tonniesa koje ondje polako trune”, kaže Bultschneider i prekriva nos.
Prije nekoliko godina je organizirala demonstracije ispred ovog i drugih smještaja kako bi skrenula pažnju na životne uvjete radnika iz istočne Europe.
– Niko nije bio zainteresiran za kompaniju “Tonnies”, pa ni sam grad – ogorčeno kaže.
Ali sada se to promijenilo: svuda u gradu su raspoređeni policijski službenici, predstavnici zdravstvenih institucija i vojnici Bundesvera. Svi uposlenici kompanije “Tonnies”, a sada i neki dobavljači, testiraju se na koronavirus. Do sada je zabilježeno preko 1.500 pozitivnih slučajeva.
Bultschneider se zainteresirala za uvjete života tvorničkih radnika nakon što je 2012. godine tijekom boravka u bolnici dijelila sobu s jednom Bugarkom. Ona joj je pričala o teškim radnim uvjetima u “Tonniesu”, o brojnim prekovremenim satima te o jadnim životnim uvjetima radnika iz istočne Europe.
Bultschneider je nakon toga osnovala građansku inicijativu i organizirala proteste. Usprkos tome, uvjeti rada u “Tonniesu”, čiji radnici iz istočne Europe, barem službeno, uglavnom rade za kompanije kćeri, samo su se minimalno promijenili.
Veliku klaonicu teško je pravno teretiti zbog nehumanih životnih uvjeta radnika.
– Svi su znali kako je to izgledalo kod radnika iz istočne Europe. A ako su to znali stanovnici, onda su zasigurno za to znali i nadležni gradski dužnosnici, političari na regionalnoj i državnoj razini, kao i odgovorni uposlenici u “Tonniesu” – kaže prolaznica u centru grada.
Ostali prolaznici klimaju glavom. Slažu se s našom sugovornicom.
Sada se boje da će se opasni virus proširiti i na ostatak stanovništva, iako tempo širenja nije jako brz. Činjenica da se virus uspio tako brzo proširiti među zaposlenima u “Tonniesu” dijelom je posljedica skučenih životnih uvjeta, ali vjerojatno i okolnosti rada u klaonici, gdje radnici stoje jedni uz druge prilikom sječenja svinjskog mesa i gdje stalno cirkulira rashlađeni zrak.
– U gradu Reda-Videnbruk ima ljudi koji žele pomoći. Ljudi koji su također bili aktivno uključeni u izbjegličku krizu 2015. godine – kaže Gudrun Bauer, članica gradskog vijeća iz Socijaldemokratske stranke od 1999. godine.
Nažalost, ksenofobija također raste, navodi ona i dodaje da je bilo poziva u kojima su se stanovnici žalili na tvorničke radnike: jedan je vidio jednoga u bazenu, drugog u supermarketu. Neki građani izjednačavaju opasnost od korone s ljudima koji “izgledaju drugačije”, kaže ova 59-godišnja lokalna političarka.
Radnici žive u vrlo različitim stambenim prostorima, raspoređenima u samom gradu, ali i mnogim okolnim mjestima. Bauer nam pokazuje jednu od tih kuća, udaljenu samo nekoliko minuta hoda od slikovitog glavnog trga s kafićima i restoranima. Na balkonu kuće na tri kata sjede dva muškarca, gledaju u daljinu i puše. Zgrada je pod karantenom, nije im dozvoljeno izlaziti.
Oni dolaze iz Sjeverne Makedonije, ne govore njemački, neki natucaju nešto engleskog. Kažu da im niko već danima nije donio ništa za jelo. Pored toga im je još i teško jer ne mogu nazvati svoje porodice kod kuće. Nije im dopušten izlazak, a u sobama nemaju ni interneta. Gudrun Bauer obećava da će se pobrinuti da se situacija popravi.
Za Bultschneider, koja se godinama bori za bolje životne uvjeta radnika, trenutna angažiranost političarki poput Gudrun Bauer nije bez razloga.
– Bez koronakrize, mnogi političari, kompanija “Tonnies” i lokalni stanovnici teško da bi se zabrinuli za sudbinu tvorničkih radnika – kaže ona.
To bi bila jedna od rijetkih pozitivnih posljedica krize.
