Mostar je jedno od najvećih žarišta koronavirusa u cijeloj regiji, ali to malo koga od nadležnih zabrinjava. Svakodnevno nas bombardiraju izvješćima s brojem umrlih i novooboljelih, a drugih koraka ka suzbijanju pošasti jednostavno nema.
Ne možemo se ne vratiti na početak pandemije kada smo imali samo jednoga zaraženoga koji je nažalost poslije preminuo. Čuvali smo sebe i najmilije, te pljeskali našim medicinarima s prozora i balkona. Stanje je bilo kaotično, ali se zaraza nije širila jer smo tada bili odgovorniji. Danas imamo na tisuće zaraženih, desetine umrlih, ali i nimalo odgovornosti.
Svako sada vuče na svoju stranu. Politička oporba kao i razne udruge imaju svoju računicu, a oni koji bi trebali tražiti izlaz iz krize šute i čekaju. Apeli ovdje ne prolaze, i ako misle da nas ovi bombastični brojevi učiniti više odgovornima varaju se. Današnja, kao i sve one brojke novozaraženih proteklog tjedna bi nas trebale natjerati na razmišljanje želimo li mi preživjeti sa što manje posljedica ili svojim ponašanjem tražimo novo potpuno zatvaranje svega.
Ono prvo smo jedva preživjeli, to drugo bi nas vjerojatno dokrajčilo. Zar je doista tako teško biti odgovoran ako ne prema sebi, onda prema svojim starijima koji su rizična skupina. Htjeli mi priznati ili ne virus se ne prenosi u školama već izvan njih. Mjere koje donio stožer malo tko poštuje. Mogu se mjerodavni praviti da to ne vide, ali vidi narod koji je više sit svega.
