9.9 C
Mostar
Utorak, 29 studenoga, 2022

Alojzije Stepinac: I mene su sudili u ime naroda, ali glavno da nisam osuđen u ime Presvetoga Trojstva!

POSLJEDNJA POSTAJA ŽIVOTNOG PUTA – Obilježena 70. obljetnica dolaska Alojzija Stepinca u sužanjstvo u Krašiću: ‘Moja dužnost je trpjeti i raditi za Crkvu!’
U Krašiću je na Drugu nedjelju došašća, 5. prosinca obilježena 70. obljetnica premještaja zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca iz zatvora u Lepoglavi u sužanjstvo u krašićku župnu kuću radi nastavka odsluživanja nepravedne kazne.

- Oglas -

Svečanu misu u župnoj crkvi Presvetog Trojstva predvodio je umirovljeni varaždinski biskup Josip Mrzljak, a propovijedao je postulator kauze bl. Alojzija Stepinca mons. dr. Juraj Batelja. U koncelebraciji su bili i krašićki župnik vlč. Ivan Vučak, rektor Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu preč. Matija Pavlaković i umirovljeni svećenici vlč. Stjepan Penić i vlč. Alojzije Burja.

Na početku je sve pozdravio župnik Vučak, prenijevši i pozdrave zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića svim sudionicima euharistijskog slavlja.

Uvodeći u euharistiju, biskup Mrzljak je rekao: „Današnji datum prije 70 godina značajan je za povijest ovoga mjesta i povijest Crkve u hrvatskom narodu. Prije 70 godina na današnji dan u večernjim satima iz zatvora u Lepoglavi došao je tadašnji zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac na zadnju postaju svoga križnog puta. Ove godine bio sam s varaždinskim biskupom Božom Radošem u kapeli bl. Alojzija u Lepoglavi kad smo se spomenuli 75. obljetnice kako je, nakon one prve postaje križnoga puta u Zagrebu kada je osuđen na zatvor, mons. Stepinac došao na drugu postaju u lepoglavsku kaznionicu. A nakon pet godina dolazi u Krašić, ponovno noseći križ svoje službe. U Krašiću doživljava pomoć Šimuna Cirenca – župnika Josipa Vranekovića, tu susreće i Veronike u časnim sestrama, u svojim znancima, rodbini, prijateljima, koji su tu zajedno s njime bili do kraja njegova zemaljskog života. Spominjemo se tih događaja iz povijesti, ali mi živimo u sadašnjosti i poruka današnjeg dana je upravo to da pokušamo slijediti bl. Alojzija u njegovoj vjeri, ustrajnosti i u nošenju križa“.

- Oglas -

Govoreći o 70. obljetnici otkako je komunistička vlast premjestila zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca iz tamnice u Lepoglavi na daljnje izdržavanje kazne u izolaciji u župnoj kući u Krašiću, mons. Batelja je rekao: „Krašiću i Crkvo u Hrvata, bili ste supatnik na ovoj postaji njegova križnoga puta, bili ste svjedokom njegova progona i njegove žrtve, svjedočili ste njegovu poniženju i jačali se njegovim pouzdanjem. Sad je on vaš uzor u vjeri u utjelovljenoga Sina Božjega, zagovornik kod Boga da svi možemo živjeti po načelima vjere u ovom našem društvu koje je u mnogočemu zadržalo bezbožne, staljinističke, postavke života“.

Mons. Batelja istaknuo je da je nepobitno da je nadbiskup Stepinac prebačen kako bi umro u Krašiću. O tome je 7. srpnja 1953. posvjedočio nizozemski novinar A. den Doobard koji je samome nadbiskupu prenio izjavu Mihe Marinka da će živjeti „još najdulje do proljeća, i onda će nestati – umrijeti“, a „i ostali ministri da se tomu vesele“. Nadbiskup Stepinac je pak – suočen s tom činjenicom – odgovorio evanđeoskim naukom: „Zaboravljaju oni da Gospodin Bog upravlja sudbinom ljudskih života, a ne gg. ministri. Uostalom, ako i umrem, sa mnom ne umire Katolička Crkva! Ona će i dalje živjeti i procvasti“.

- Oglas -

Mons. Batelja kazao je također da Sveta Stolica nije imala namjeru vršiti pritisak na nadbiskupa svjesna da je blaženi Alojzije, prema nauku sv. Pavla u Poslanici Filipljanima, bio „čist i besprijekoran“. Ona je uvijek branila istinu i čistu savjest svoga nadbiskupa, kako je to zabilježeno u Državnom tajništvu 5. lipnja 1951.: „Mons. Stepinac bio je nepravedno optužen, suđen i osuđen. Štoviše, može se reći da se posredno u Stepincu htjelo udariti Katoličku Crkvu, dapače samoga vrhovnog svećenika. Taj sudski proces bio je in odium fidei et Ecclesiae – iz mržnje prema vjeri i Crkvi“.

A i sâm je nadbiskup Stepinac tih dana razotkrio himbu bezbožnog progonitelja. Zapisao je: „Da pokriju svoje krvave zločine pred svijetom, ja sam morao na sud i u tamnicu. Da se sud pokaže pravednim, poslužili su se i falsificiranim dokumentima; prezentirali su na sudu fotografiju gdje ja prisustvujem odlasku hrvatskih mornara na Crno more, a tamo me nikada nije bilo; falsificirali su jedan izvještaj Svetoj Stolici, koji da sam ja pisao. Falsificirali su fotografiju (u novinama) kako ja fašistički pozdravljam dizanjem ruke, a ja tu gestu nikada učinio nisam itd. Falsificirali su pismo generala Draže Mihajlovića, koje da je on upravio meni (…). Nadali su se da će me dugim tamnovanjem barem prisiliti da molim od njih pomilovanje, koje bi oni dakako rado bili udijelili, ali pod stanovitim uvjetima. Toga nisam mogao učiniti jer bi se kosilo sa čašću i interesima Katoličke Crkve, koji idu pred osobnim interesima pojedinih biskupa“.

Tim je riječima, kazao je mons. Batelja, nadbiskup Stepinac razotkrio perfidni plan Partije da zarobi Crkvu: „Oni bi naime željeli nacionalnu Crkvu, Crkvu po uzoru ruske, kojom zapovijeda Staljin. Takovoj Crkvi oni bi rado dali subvencije, plaće, vratili i posjede, nju bi oni slavili u novinama, i koješta drugo. Ali je pitanje da li bi takova Crkva zasluživala uopće ime Crkve Kristove?“.

Govoreći o dolasku nadbiskupa Stepinca u Krašić, mons. Batelja spomenuo je kako se krašićki župnik Josip Vraneković razveselio kad mu je Štefanija Štengl, sestra zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, 24. studenoga 1951., na pogrebu Katarine Stepinac priopćila: „Uskoro ćete dobiti kapelana. Za kapelana dolazi Vam moj brat“. Vlč. Vraneković izustio je samo ovo: „O Bože, pa je li to moguće… On da dođe među nas – k svojima…“. Nije ga uznemirilo materijalno siromaštvo s kojim se svakodnevno susretao jer je znao da je budući njegov „kapelan“ jednostavan, skroman i Božji čovjek. „Stoga su župnik Vraneković, sestre i krašićki župljani radosno prihvatili i udomili svoga sina, svoga brata, svoga nadbiskupa! Ni pratnja Udbe, ni 13 istraga tih dana u Udbi, nisu u župniku Vranekoviću pokolebali ljubav prema svome uzoru u svećeništvu, uzoru u vjeri, uzoru u ljubavi – nadbiskupu Stepincu. Zato je veselo uskliknuo: ‘Preuzvišeni dolazi na novu postaju svog križnog puta, na kojoj neka mu bude na pomoć Onaj, komu vjerno služi i Ona, koju toliko ljubi!’“, podsjetio je na taj događaj mons. Batelja.

Tumačeći kako se bezbožnik brine za materijalno, a vjernik za duhovno, za ono što je Božje, za Božji dolazak, mons. Batelja kazao je da „Božji dolazak prepoznajemo i u premještaju nadbiskupa Stepinca iz zatvora u Lepoglavi u Krašić“. Župnik Josip Vraneković o tome je dao izvrsno svjedočanstvo. Nakon što mu je 4. prosinca 1951. činovnik Ministarstva unutrašnjih poslova najavio nadbiskupov dolazak, župnik se zajedno s časnim sestrama počeo veseliti: „Hvala Bogu, … jesmo li mi toga vrijedni… Pa kako baš k nama… Pa je li to moguće… Pa gdje će tu biti u toj podrtini… Naći će se već što treba… Naizmjence glasni govor, smijeh, suze, pljeskanje, jedni druge samo pogledavali. – Svi mogući osjećaji obuzeli nas. – Sve se to izmjenjivalo, svi gotovo u isto vrijeme govorili, a zbilja je bila samo to: On dolazi, a mi tako iznenađeni, tako razveseljeni, da u prvi čas nismo se u to potpuno uživjeli, nego samo veselili“.

Mons. Batelja opisao je i trenutke dolaska nadbiskupa Stepinca u Krašić. „Na današnji dan, bila je srijeda 5. prosinca 1951., poslije 8 sati navečer, nadbiskup je u Krašiću izašao iz automobila. Nakon što je silom bio odvojen od svoga naroda i nakon što je pet zatvorskih godina srcem Isusa Krista čeznuo za susretom sa svojim narodom, ‘došao je obučen kao obični svećenik: crna reverenda, obični kaput i šešir. Nikakva vanjskog biskupskog znaka nije imao na sebi. Bio je blijed, u licu malo slab, izmučen…’ Župnik mu žurno otvori vrata i, ni sâm ne znajući kako, našao se pred njim na koljenima, poljubio mu ruku izgovorivši: ‘Dobro nam došli!’. U razgovoru koji je slijedio nadbiskup je njemu i časnim sestrama svoje zadnje dane u lepoglavskom zatvoru ovako opisao: ‘Neprestano su me opsjedali u zadnje vrijeme, ne bih li sâm zatražio, da me puste ili bilo što da zamolim. To bi njima trebalo. A onda znamo, kako bi dalje išlo. Na sva bi usta trubili: ‘Evo, zatražio je to i to, traži milost’, a znamo kakova je njihova logika, pa bi zaključak bio: priznao je krivnju. Molio sam se zato neka mi dobri Bog dade samo ustrajnost da ne popustim. A onda znao sam, tu su molitve tolikih pobožnih duša, pa zar da onda pokleknem pred Balom! Nikada! – Nisu dočekali da ih molim, pa su sami morali popustiti. Popustit će oni još! Samo pouzdanje u Boga i Bogorodicu, i nikako ne klonuti!’ Istaknuo je nadbiskup i ovo: ‘Dok smo išli ovamo, radio svira u autu i tu sam već čuo vijest o mom puštanju. Kolike li razlike između onoga puta – kad su me pred 5 godina vozili u Lepoglavu i sada. Radio je svirao i ječao upravo radio u autu, a oni koji su me pratili smijali su se, veselili; mislili su: pobjeda je naša. On je odstranjen – sve je gotovo. Jadnici, ne znaju oni što je Crkva Božja! A sada na povratku, nakon 5 godina, ne znaju upravo kako bi pokazali ljepše lice. Veselo razgovaraju kao da nikada ništa nije bilo, a vidim da u sebi drugo misle. Kako im se Bog narugao – kako ih je i tu ponizio!“.

Mons. Batelja opisao je i idući dan boravka nadbiskupa Stepinca u Krašiću. „Kad je sutradan naš blaženik došao na misu zornicu u ovu župnu crkvu, mnoštvo naroda je, vidjevši ga, briznulo u plač. Župnik Vraneković zabilježio je: ‘Molitva se po crkvi čuje više nego obično jer, moleći kroz suze, šapat molitve je jači – glasniji. Lijepe adventske pjesme danas se pjevaju s posebnim zanosom. Ljudi se u zadnjem dijelu crkve podižu na noge, da ga bolje vide, a on klečeći oborio glavu i moli (…). Na svršetku mise okrenem se od oltara i kratko navijestim njegov dolazak riječima: Sada će po običaju najprije biti sv. pričest, a iza toga služit će sv. misu naš preuzvišeni gospodin nadbiskup, koji je eto došao među nas. Dobro nam došao! Molimo se još više za nj, da nam ga dobri Bog još dugo poživi za dobro Crkve i naroda, blaženim da ga učini na zemlji i ne da na volju njegovim neprijateljima’“.

Aktualizirajući život mons. Stepinca, postulator mons. Batelja je rekao: „Mi smo danas molitvena zajednica u istoj misnoj žrtvi, u istoj vjeri, u istom iščekivanju božićne radosti, pred istim iskušenjima – biti i ostati vjerni Kristu Gospodinu i Crkvi njegovoj. Zato je i za nas poticajan njegov odgovor novinarima koji su ga pitali: ‘Koja je vaša dužnost?’ Nadbiskup je odgovorio: ‘Trpjeti i raditi za Katoličku Crkvu’. Kako je utješna ova misao bl. Alojzija dozrela u krašićkom sužanjstvu: ‘Što više živim i gledam sudbinu Crkve, to mi je draža! O, velika si Crkvo Božja!’ Kako je veličajno njegovo osvjedočenje sučelice presudama mnogobrojnih svećenika: ‘I mene su sudili u ime naroda, ali glavno da nisam osuđen u ime Presvetoga Trojstva!’ Svima koji ga i dandanas nastoje ocrnjivati poručuje: ‘Proglasili me zločincem. Ali na Božjem sudu vidjet će se da imena ratnih zločinaca drukčije glase, nego na narodnim sudovima’“.

Zaključujući homiliju, mons. Batelja je poručio: „Da bi se u našem srcu mogao dogoditi Božić, povijest spasenja i Božji pohod, za svakoga osobno, za Crkvu Božju, za sve ljude i za naš hrvatski narod, potrebno je obraćenjem pripravljati put Gospodinu. Potrebno je sve češće, osobito danas, ponavljati riječi kojima se posvetio blaženi Alojzije Stepinac: ‘U tebe se, Gospodine, uzdam, o da se ne postidim nikada!’“.

Na završetku mise vlč. Vučak predstavio je nove korice – okove za Evanđelistar, koje su župi na dar i blaženiku u zagovor poklonili rektor Hrvatskoga nacionalnog svetišta sv. Josipa u Karlovcu mons. Antun Sente ml. i rektor Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu preč. Matija Pavlaković. Vlč. Vučak je u završnom govoru istaknuo da ove godine Postulatura bl. Alojzija Stepinca slavi 30. obljetnicu. Na čelu Postulature je od prvoga dana mons. Batelja, stoga mu je vlč. Vučak zahvalio što „trideset godina istražuje i obogaćuje nas životom bl. Stepinca“. Predvoditelju misnoga slavlja biskupu Mrzljaku darovana je oltarna slika bl. Stepinca.

Pjevanje na misi predvodio je domaći župni zbor „Josip Vraneković“ pod ravnanjem časne sestre Katarine Penić-Sirak i uz orguljsku pratnju časne sestre Valerija Sakač, služavki Maloga Isusa.

Jubilarna 70. obljetnica dolaska kardinala Stepinca obilježena je u jubilarnoj 100. godini od rođenja krašićkog župnika Josipa Vranekovića koji je u Krašiću dočekao Alojzija Stepinca i ostao s njime do njegove smrti.

 

bitno.net

- Oglas -

Povezani članci

Ostanite povezani

18,546ObožavateljiLajkaj
416SljedbeniciSlijedi
947PretplatniciPretplatiti
- Oglas -
spot_img
- Oglas -
spot_img
- Oglas -
Mostar
oblačno
7.7 ° C
7.7 °
7.7 °
56 %
2.2kmh
100 %
Uto
10 °
Sri
9 °
Čet
9 °
Pet
11 °
Sub
11 °
- Oglas -

Najnovije

- Oglas -