Razgovaramo s književnicom Anitom Martinac, koja u svom bogatom opusu osim brojnih zbirki poezije ima objavljena četiri romana, zbirku novela i bajke za djecu. Za troknjižje romana Medaljon, Posljednji i Od Franje do Franje dobila je Zlatnu povelju Matice hrvatske a u ovom razgovoru dotaknut ćemo se i njenog novog romana Grad bez ptica.
Vaš prvi roman – ‘Medaljon’ izazvao je ogromno zanimanje. Čemu, po Vašem mišljenju to možete zahvaliti?
-Iskreno moram priznati i meni je to bilo veliko iznenađenje, ali prvenstveno moram biti zahvalna odličnim predstavljačima i njihovoj prosudbi kojom su zainteresirali širu javnost. Naravno da je roman ispunio očekivanja čitatelja i najbolja reklama za knjigu je pročitana i preporučena knjiga. U toj prvoj godini imala sam u kratkom vremenu nova izdanja u velikom tiražu a i roman je proglašen romanom godine na portalu CroRoman. Tim romanom, a nastojala sam i sljedećim, opravdala sam ukazano povjerenje jer osim što su povijesni, prikazujući prostor i vrijeme, baveći se stvarnim događajima i stvarnim likovima, koje sam romansirala, oni su pisani njegovanim lirskim jezikom, s epskim elementima i povezanim osobnim osjećajima i mislima koji su sugestivno budili empatiju u čitatelja te se lako mogao poistovjetiti s likovima.
Pripremajući se za njegovo pisanje, prikupljali ste dokumentarnu građu? Na što se ona odnosila?
-Poistovjećujem se s književnicima koji prije nego se predaju pisanju dugo istražuju o događajima. Na to me djelimično obvezuje i moja profesija kao diplomirane pravnice ali i sama uzvišena ljubav prema istini, čiji sam gorljivi zagovornik. Istraživanja su se odnosila ne samo na arhivsku građu, nego i na vrijedna svjedočenja, prikupljanja nedostupne građe iz emigracije, sačuvane usmene predaje kroz brojene pučke pjesme koje su opjevale događaje a bile zabranjene za vrijeme komunističkog totalitarizma. Smatram da književnik osim što unosi vještinu jezika, sposobnost moderiranja, senzibilitet, inteligenciju, unosi u velikoj mjeri i obrazovanje. Kako bih mogla pisati o tako važnim temama kojima sam obradila čitavo prošlo stoljeće morala sam biti dobar poznavatelj problematike, povijesnih okolnosti, zemljopisne i političke činjenice, ali nadasve ljudske i emotivne strane. Naravno da za takovu pripremu potrebno je puno više od samog istraživanja. Nekako me je moj životni put namijenio za ovakve pothvate i sigurno da se ne bih mogla baviti temama o ratu da i sama nemam iskustva o njemu kao braniteljica. Opet kao majka mogu snažno progovoriti jezikom žene, no nimalo ne zapostavljajući snagu koja je možda uobičajenija za muškarca. Spoj svih elemenata uz predani istraživački rad rezultirao je ovakvim djelima.
Što je bila Vaša motivacija?
-Bavim se temama za koje smatram da su zapostavljene s obzirom da su prevažne kako za današnjicu još i više za našu budućnost, jer samo suočeni s prošlosti možemo ići prema sigurnijoj budućnosti u kojoj se neće ponavljati događaji i ratovi koji su rezultirali samo sukobljavanjima. Samo inteligentan i obrazovan čovjek ne može biti povodljiva masa.
Vrlo zanimljiv osvrt na nedavnom predstavljanju novog romana u Vinkovcima dala je prof. Dr. Sc. Ružica Psihistal koja je rekla „Ovakav roman se ne piše iz dokolice, niti iz želje za kulturnom afirmacijom ili književnim prestižem. Iza ovakvog romana mora stajati jedna živa krvava motivacija da se ovaj roman ispiše.“ Ovo mogu potvrditi u potpunosti. Svjesna sam da neke lagodnije i nazovimo ih modernije teme lakše otvaraju vrata uspjeha ali za tim ne marim. Pratim iskonske vrijednosti koje sama slijedim. Biram teme za koje smatram da su važne i potrebne društvu. Moja inspiracija i nadahnuće ne dolazi iz mašte nego iz predanog rada. A motiv je jasan, takvo što može se samo iz ljubavi.
Bavim se temama za koje smatram da su zapostavljene s obzirom da su prevažne kako za današnjicu još i više za našu budućnost, jer samo suočeni s prošlosti možemo ići prema sigurnijoj budućnosti u kojoj se neće ponavljati događaji i ratovi koji su rezultirali samo sukobljavanjima. Samo inteligentan i obrazovan čovjek ne može biti povodljiva masa
Tema o kojoj ste pisali dugo je bila zapravo tabu-tema u društvu, pa onda I u književnosti…
-Totalitarni komunistički režim kroz svoj egzistencijski period nastojao je zatrti istinu, mjenjajući povijesne činjenice, režirajući događaje a posebnu štetu nanio je krivim tumačenjem povijesti kroz obrazovni sustav. Činjeno je to na razne načine , tome su također doprinosili i režimski pisci u službi tog „preodgajanja“ naroda. No to je vrijeme iza nas. Ovo nisu više tabu-teme, čak što više ovo je ono zrno istine što klija i razvija se. Vjerujem da ću svojim djelima potaknuti i druge da pišu o istim događajima a posebno čitatelje da se propituju i promišljaju. Doći će vrijem dostupnosti svih arhiva, neoterećene nove generacije tražit će činjenice koje će proisteći iz istraživačkih postupaka, iskopavanja i svega potrebnog za rasvjetljavanje istine a ako su ove knjige i mali dopriost tome vrlo sam sretna. Jer pisati o protekla tri rata, zločinima koji su se dogodili a prikriveni su, pisati o suprostavljenim stranama a nadasve ostati čovjek i sagledavati sve okolnosti bez imalo mržnje može se postići penjući se na viši stupanj znanja.
Premda se radilo o odnosu suprotstavljenih sudionika primjerice Drugog svjetskog rata, kazali ste kako nije bio Vaš cilj opredijeliti se ni za jednu stranu…
-Književnik u takvoj temi treba ostati neutralan i neopredjeljen ni za jednu stranu jer samo tako može biti vjerodostojan. Inteligentan čitatelj ne voli nametanje mišljenja niti mudrovanja, nego slikovito utemeljeno pisanje. Vođena time ostala sam dosljedna i u odabiru likova različitih profila kako bi što vjerodostojnije prikazala vrijeme i cio kontekst okolnosti u kojma su se našli. Jasno da se ne radi o pojedincima jer kroz njihovu sliku oslikavam mnogo više osoba, vojnu formaciju, narod, mjesto i slično. Sve to je i prevelika odgovornosti i samo poznavatelj može se prihvatiti takvog posla.
Ponavlje li se prečesto naša povijest? Zašto?
-Na to pitanje postoji dvojak odgovor. Istina povijest se ponavlja u prvom redu jer se ne suočavamo s prošlosti te nas ona ponovno sustiže. Interesantno je kako su se prvi sukobi na početku različitih ratova dogodili na istim lokalitetima, mjestima i vrlo sličnih scenarija. Memorija ostaje u ranjenom srcu i koliko god da je pokušavaju zaslijepiti režimskim nametanjima bol uvjek progovori na svoj način. Rane treba liječiti. A laž u našim knjigama povijesti su karcinomi.
S druge strane odgovor na ovo pitanje može biti vrlo jasan da se povijest ipak ne ponavlja. Nego nas sustiže još veća i tragičnija sudbina zbog toga jer se nismo suočili s istinom. U bilo kojem slučaju dužni smo se osvrnuti i reći, da počinjen je zločin, da likvidirani su ljudi bez suđenja, da različiti interesi su stavljeni ispred ljudskih života itd. Posebno smo osjetljivi na kulturno naslijeđe. Pa mi imamo toliko prijepora da i kulturna baština ostaje rastrgana od povlačenja svakog na svoju stranu.
Nakon “Medaljona” uslijedile su još dva romana Posljednji i Od Franje do Franje, tako je nastalo Vaše troknjižje…, predstavite nam ga ukratko…
-Svaki od romana je zasebna knjiga, obrađuje određene teme a opet svaka se dopunja drugom i otvara nove prozore. Zanimljivo je da se pojedini likovi pojavljuju u različitim romanima sa različitim ulogama. Tako naprimjer u jednoj je knjizi izdajnik a u drugoj žrtva, pa bio je u različitim vojskama ili surađivao s različitim stranama, ali tek kada se pročita razumije se u danom kontekstu zašto je tome tako. Kakve su to bile okolnosti da su ljudi mjenjali odluke, da su se priklanjali ili dali voditi ili ginuli za idele u koje su vjerovali, može se razumjeti samo ako smo suživljeni s njihovim ulogama. Naravno niti jedan lik nisam birala slučajno, nego sam baš njihovom različitosti željela dati jasnu sliku. Svojim pisanjem ne stvaram mitske junake nego su to stvarni ljudi i stvarne sudbine koje želim približiti kako bi i današnji i budući čitatelj znao zašto, zbog čega i kako. I sama sam propitivala sebe i tražila odgovore koje sam oblikovala u odabrane teme. Nisu one samo meni važne, jer da ih poznajemo bolje, manje bi bilo manipulacije, manje bi se hvatali tema ustaša, četnika, partizana u otklonu dnevno političke zbilje. Zato je bilo potrebno napisati ovakve knjige da jasno prikažu i onu drugu stranu. Na žalost kao društvo malo poznajemo povijest.
Kroz sva tri romana kroz povijesne okolnosti provlače se sudbine ljudi, obiteljske sage, seobe, mobilizacijje, uzroci i posljedice ratova, ali i nada, vjera, ljubav. Žrtva nije obezvrjeđena. Zločin nije prešućen. Čovječnost nije ubjena.
Zašto je Mostar postao grad bez ptica?
-Roman Grad bez ptica bavi se novijom povijesti. Kraj osamdesetih i početak devedesetih pa sve do oslobađanja Mostara vojno redarstvenom operacijom Čagalj, odnosno pothvatom koji danas obilježavamo Lipanjskim zorama. Pisan je vrlo zanimljivim preplitanjem likova u nekoliko formi, i u prvom i u trećem licu, sa autobiografskim nježnim tkanjem ali i iz kuta sveznajućeg pripovjedača. Teškim ratni trenuci koji su otjerali ptice iz grada želim da se nikada više ne dogode i nadam se iskreno da će se sve ptice vratiti.
Pisali ste i novele…
-Zbirka novela Život nema naslova sažetak je objavljenih radova na raznim natječajima koje sam smatrala da bi bilo interesantno objaviti. Kraće forme su zanimljive brojnim čitateljima a izazov ih je pisati. Svaka od njih ima svoju pouku a opet u toj cjelini promatram čovjeka sa svim njegovim manama i vrlinama. Otvorila sam neka nova pitanja i sebi dala priliku da se izrazim i ovom formom. Zadovljna sam reakcijama čitatelja jer je lako našla put do njih.
Vaši čitateljii osobito vole Vašu poeziju, ljubavnu, domoljubnu…, nema tome dugo kako ste objavili novu stihozbirku…
-Nova zbirka Bijeli crescendo objavljena je početkom godine. Svojevrstan je lirski dar brojnim pjesnicima kojima sam posvetila pjesme ali i pjesničkim susretima koji su ostavili dojam na mene. Ponovo u ulozi kroničara vremena bilježim svjedoke stvaranja poezije i obraćam pozornost na njihov rad. Knjige su najbolje kada nam otvaraju prozore za nove vidike, za nove knjige i nova propitivanja. Poezijja je moje opredjeljenje i moja prva ljubav i lakše se izrazim kroz nju ali na žalost manji je broj čitatelja poezije. Povremeno novim pjesmama potvrđujem svoj bitak samoj sebi.
Tko su Vaši omiljeni pjesnici?
-Nezahvalno je izdvojiti bilo koga, naglasiti ili ispustiti. U različitim periodima osvježavala sam se i pronalazila nove autore, uvijek nanovo hvatala se klasika koje bih zrelija drugačije pojmila, ili istraživala i pokušala razumjeti i ono ne tako blisko. Imamo izvrsnih autora ali nažalost mogu ponoviti i stih Ilije Ladina „Ma neka piše tko god šta hoće“ jer to se i događa. Svaštarenje, izostanak književne kritike, prezasićenost trgovačkim marketinškim najavama koje nas vrlo često razočaraju dovele su do nepovjerenja čitatelja. Ne spadam u književnike koji se međusobno neutemeljeno hvale niti se svrstavam u lobije a pogotovo ne u pisce naručenih tema, a takve ni ne čitam. Postoje izvrsni pisci i izvrsna djela koja su nažalost zapostavljena. Eto, često ih citiram i navodim na takve izvore.
Pripremate li novu knjigu?
-Vjerujem da svaki ozbiljni pisac uvijek nešto radi i stvara. Što će slijedeće biti odabrano za objavu ili imati priliku bit iobjavljeno ne želimishitreno reći. Nekim rukopisima potrebno je vrijeme, propitivanje, zrijenje, potrebno je slaganje, nakon što ih objavim isčitavaju ih recenzenti, tehnički oni nisu još gotovi a onda u nekom trenutku odlučim da to može biti objavljeno. Uglavnom posljednjih deset godina objavljujem bar jednu knjigu godišnje, tako da i ove godine bez obzira na pandemiju neću iznevjeriti svoje čitatelje.
Razgovarala Vesna Hlavaček
desk@dnevni-list.ba
