Bako oni su prodali sve: Kuće više nema

“Bako…
Oni su prodali sve,
Kuće više nema,
Nema je.
Prvo su prodali djedove njive,
Što od znoja ih je stvarao,
I posjekli su ono stablo šljive,
Pod kojim je umoran odmarao.
Džeki je ostavljen negdje na selu,
Da ulicom luta i repom maše,
Pitam se hrani li ga ko,
I govore li da je to štene naše?
Ništa od nas tamo nije ostalo,
Osim njega.
Od svih novaca kupili su mali stan,
Tata je bio sretan,
A mama ponosna,
Mi idemo za grad.
Više nismo seljaci,
Rekao bi otac za ručkom,
U sobi koja nas je gušila,
Majka je konstantno motala i pušila,
A soba imala 8 kvadrata,
Zvali su je dnevna.
Kažu ovdje će nam biti bolje,
Uradili su to zbog brata i mene,
I nisam shvatio kako zbog dobrog,
Moje srce polako vene,
A gdje je tu radost?
Gledao sam ljude kako šetaju obučene pse,
Ošišane, rasne, kao da se takmiče,
I bilo mi žao Džekija,
Ta moja protuha,
Tako mi nedostaje.
Kupićemo Bišona,
Rekla je majka u jedan glas,
A ja sam pitao gdje će spavati – nemamo dvorište,
Ništa ne brini reče mi,
Spavaće kraj nas.
Zašto nismo onda poveli Džekija?
On nije za grad – rekli su.
A mi jesmo?
Bako…
Ovde ljudi stalno žure,
I ne govore dobar dan,
Važno je samo kako si obučen,
Koji auto voziš,
A ne kako si odgajan.
Da li si me pogrešnom učila?
Sivilo me tako guši,
Dok prolazim kroz ulice od smoga,
Kako se život preko noći sruši,
Kad čovjek bježi od ognjišta svoga.
Osjećam se kao grana,
Koju je jak vjetar otpuhao,
Jer je stari iznemogli hrast,
Pod udarom vjetra nije sačuvao.
Pričaju o perspektivi,
Budućnosti,
O tome šta je najbolje za nas,
Kao da ne pamte više,
Da nam SELO bješe spas.
Bježimo od sebe,
I gadim se toga,
Ako ima Boga nek’ urazumi svijet,
Ne grade orlovi gnijezdo gdje im kažu,
već tamo gde su napravili svoj prvi let.
Bako, ja ću se vratiti!”
Preuzeto sa FB,nepoznat autor