4 C
Mostar
Četvrtak, 22 travnja, 2021

Bandić je bio najsretniji kad se pričalo o djetinjstvu i Hercegovini

Završila je jedna velika era, najdugovječnija u povijesti grada Zagreba, preminuo je Milan Bandić. O ovoj smrti, Milanovoj rodnoj grudi i Hercegovini, djetinjstvu i posljednjim danima života razgovarali smo s njegovim prijateljem, nekoć sumještaninom u Grudama, a zatim i u Zagrebu prof. dr. sc. Ljubom Jurčićem, jednim od najvećih ekonomskih stručnjaka u Hrvatskoj.

Večernji list: Kao prijatelja Milana Bandića, koliko vas je ovaj odlazak potresao jer, bez obzira i na zdravstvene probleme koje je imao, bio je pun energije, na terenu od jutra do mraka?

– Dosta me je potresao. Čovjek i kad očekuje, kad je prirodna smrt, čovjeka iznenadi i pogodi kad se to dogodi bliskoj osobi. Tako i ovo. Suza je isto bilo. On je, naravno, imao problema sa zdravlje, to je više-manje javno, i stentovi, bio i moždani udar, strgao je i gležnjeve. Prošlog ljeta operirao je glasnice, nije mirovao, odmah je počeo govoriti pa se glasnice nisu oporavile. Ali to mu nije smetalo nastaviti svoju aktivnost. On je išao, radio, tjerao da se radi. I ponekad bih mu rekao: – Uspori malo, Milane, organizam ima svoje kapacitete. Ali on bi rekao: – Ljubo, ide dok ide, dok mogu, ja radim. On je toliko zapljuskivao svojom energijom, sveprisutnošću i osmijehom da je ta smrt postala pravo iznenađenje. Jednostavno, za takvog čovjek ne razmišljate da će umrijeti.

Večernji list: Kakav je Milan bio u djetinjstvu? Znamo da ga i u NK Bekija, danas HNK Grude, pamte kao perspektivnog mladog nogometaša.

– Bio je razigran, veseo, uvijek spreman na šalu. U školu je išao sa Žerarom Jurčićem, preminuo je i on lani. Obojica su bila puna duha i nadmetala su se u svojoj duhovitosti. Jedan je bio za Dinamo, drugi za Velež i uvijek su raspravljali o tome, ali voljeli su se. Volio je nogomet, igrao je puno nogomet. Neki kažu kako je to bilo teško djetinjstvo, ali ja ga se rado sjećam.

Večernji list: Kada spominjete tu težinu djetinjstva u onom vremenu u Hercegovini, od malih nogu moralo se raditi?

– I Milan i ja imali smo dosta energije, bili smo mladi i ništa nam nije bilo teško. Više smo nekad voljeli igrati se, loptati se, nego okopavati krumpir ili duhan, ili čupati travu, to je dosadan posao za dečke. Ali bili smo puni duha, i on i ja. Ja sam već u 7. i 8. razredu kopao s odraslim ljudima motikom duboku kopu. Tek kasnije došli su traktori i strojevi. Ja sam s bakom i s mamom radio sve kod kuće, tata je radio, tovario sam kola jer smo imali konja, sakupljao sijeno, sadio i vadio krumpire, radio oko duhana. Danas kod srednjoškolaca to ne mogu zamisliti, a kamoli kod osnovaca. Nije bilo kafića, trčali smo od Gruda prema Ružićima, na Škevinoj njivi igrali smo nogomet, došli kući, pojeli čorbu i raštiku, onda na posao dok se vidi, poslije večera pa onda učenje. To je bio dinamičan život i to je prestajalo već 70-ih godina te je velika razlika. A i uvjeti života danas su puno bolji. Nema kuće u Grudama koja nema frezu, prikolicu, kućanske uređaje. Dok smo bili mali, htjeli smo iz čatrnje vući vodu pa nam nisu dali da ne upadnemo, plašili nas kučibabama i babarogama, a onda, kad su vidjeli da to znamo, onda smo morali vući vodu i pojiti ovce, krave, konje. Nekad mi je bilo i teško povući 20 kg vode, pa onda konj neće da pije nakon krave, pa smo morali paziti. Znali smo svu tu tehnologiju. Ono samoodržanje i kako preživjeti u divljini, do moje generacije to smo mi živjeli u Hercegovini. Većinu stvari koje smo jeli, proizvodili smo, kupovali smo kavu divku, a u Podgoru su moji stari išli nositi ruksak duhana pa bi donijeli soli i maslinova ulja. Recimo, pšenicu sam ja nosio u mlinicu i dobivali bismo brašno. A nju smo sijali, kosili, kasnije smo to vrli na guvnu. Uzmemo dva konja, zabijemo stožinu i vrti se u krug. Pa bi stariji to skupili na hrpu, odvojili slamu i lopatom bacali u zrak, trebali smo vjetar, on bi pljevu odnio na stranu, a zrno bi padalo dolje. To su sve bile tehnologije koje su danas zapravo nepoznate, a nije to bilo davno. Te tehnologije bile su stare i 400, 500, 600 godina…

Večernji list: Kako ste se Milan i vi politički povezali?

– Nas dvojica smo se povremeno družila i neki dan se dogovorila da će on skuhati ručak nama. Mi smo se dobro znali, on je bio sto posto političar, ja sto posto znanstvenik, bavio sam se biznisom u državnom poduzeću u svojem poduzeću i tako dalje. Nismo se odmah politički složili, ali, zbog našeg djetinjstva, naših roditelja, mi smo odrasli u tome i mi smo u trenutku shvatili tko što pokriva. Ja pokrivam znanost, učenje, čitanje, on pokriva praktičnu politiku. Kad smo to shvatili, više nikad nismo o politici razgovarali. Jedan drugog smo potpuno razumjeli.

Večernji list: Onda ste razgovarali o djetinjstvu, Hercegovini?

– Svaki put kad bismo se vidjeli, njegovo prvo pitanje bilo bi: – Jesi li bio dolje? Ako sam ja bio u Hercegovini, koga sam sreo, onda sam ja i na pokopu rekao čuvene nadimke od Kurce, Zlaje, Gušara i tako dalje. Sljedeći nastavak razgovora bila bi neka zgoda iz djetinjstva. I onda bi on počeo, sjećaš se onog i on se sjeća, a ja sam to zaboravio. Pa on krene i ja se sjetim i onda nastavim priču. On je bio najsretniji i to ga je najviše relaksiralo, pričati o djetinjstvu i sasvim običnim ljudima. Nikad nismo pričali o struci i visokopozicioniranim ljudima, nego o običnim ljudima. On je ostao dijete do zadnjeg dana, kakvog ga se ja sjećam u Grudama dolje.

Večernji list: Na ovim prostorima puno toga temelji se na ideologijama, pa, kako ste Milan i vi to premostili?

– Jednom smo počeli pričati o ideologijama lijevo, desno, socijaldemokraciji i tako dalje. I on je rekao: – Nas su obitelji formirale, nas su svećenici formirali, mi smo vjernici. I kasnije sam to rekao na našim predavanjima. Naša socijaldemokracija proizlazila je iz socijalnog nauka Crkve, brige za čovjeka. Javno sam to govorio, ja sam socijaldemokrat, ali socijalna odgovornost, solidarnost i briga za čovjeka. To je došlo iz Crkve, samo što se to poslije izokrenulo.

Najnovije:

spot_img