To nije Božić, nisu ni Nevina dječica, ni Nova godina. Najstresniji je onaj kad pop dolazi posvetit kuću. Pamtim ga po tome što su svi prisutni ukućani pola dana stajali u špaliru, a baba s kapije slala obavijest dokle je stigao. Taj dan nije bilo doručka, ponekad ni ručka, jer ne daj bože da nas svećenik uhvati kako jedemo ili planiramo jesti. Mama bi uvijek bila na poslu, jer je bio radni dan. Tata bi pobjegao na kavu, ranije nego inače, a sestra i ja cupkale i čekale s babom.
Sve je moralo bit na svom mistu, da taj, od babe visoko cijenjeni čovik ne pomisli da živimo u neredu. Na stolu pažljivo ispeglan stoljnjak, čaša sa svetom vodom, raspelo i kuverte. Jedna za svećenika, druga za ministrante. Mama nikad nije bila klasična žena, pa je i naše raspelo bilo neobično. Moderno. Apstraktno. Samo žica na križu. Mama bi ga ostavila na stolu, a baba elegantno zamijenila svojim. Pravim. S Isusom. Da se ne brukamo pred svetim čovikom.
Naš svećenik je imao običaj gurnut nos gdje mu nije mjesto, pa sam jedne godine umirala od straha da će otvorit vrata spavaće sobe i vidjet tatu kako spava. Srećom, to se nije dogodilo jer bi time bila bačena ogromna ljaga na cijelu našu familiju. Ni danas nisam sigurna jel tata stvarno spavao u sobi ili je to bio dio neke noćne more.
Kad bi ga konačno dočekali, jer u nekim važnim kućama je pravio pauze (za kavu, za mezu, za ručak), izljubili bi propetlje koje je on pažljivo brisao bijelim rupčićem, pomolili se, dobili sličice i pokoju kritiku što nas nema na misama. Baba bi ga ispratila, uz veliko poštovanje. To poštovanje se nalazi u jednoj jedinoj riječi i ta riječ je strogo čuvana samo za svećenika.
“Zbogomte” – to vam je zbogom ali uz persiranje. Ostatak dana bi zračili kuću od tamjana koji bi se u kratkom roku uvukao u sve pore naših zidova. Baba bi zatvorila kapiju, jer naš zadatak za ovu godinu je uspješno obavljen.
* Na babinom jeziku, raspelo se kaže propetlje.