Čamotinja
Ništa nije tako dotuklo matere nam i babe, kao mučno potucanje po “tuđen svitu” ili gorko čamijanje na svom ognjišću, ispražnjenom od vlastite čeljadi.
Ne znaš šta je gore!
Čamotinja i ‘vako i ‘nako.
‘Nako sljubljene sa rodnom grudom, više nego same sa sobom, nemilice ih grize tuđina, kao nikad nikog.
Samoća je i gorka i teška, ma ipak se, sritna mater, stoput pokajala što nije ostala u svojoj kući, unatoč samoći i bezbroj nevolja koje sobom nosi.
Kao pas, kratkim lancem privezan za usku šćenaru; osjeća se u tuđemu svitu, privelikom za nju i s tuđinskim svitom gdje joj viču “vi”.
Tu di nema ni pravoga sata kojeg bi navijala kad legne, kamo li kokošiju da ih o zdravomariji spraća i ujutro vani pušća.
Ni ono vrtlićka ispod kuće di bi tripkala travu oko svoga mesliđana i kadipe, što je sama posijala.
Kao kakav čudnovati gost koji je zaglavio u gostima, premda mu je svojski dodijalo, ali sidi i sidi ne shvaćajuć di je, ni kako se vraća kući.
Pa’ne mi na pamet ona stara besida što se znala reći, kada život preveć gadno stisne:
“Bože prosti, koda ni Bog neće pravo!”
Unaprid se moli oprost, zbog te “ule”, te tako i ja.
Ta, nije li život bio dovoljno okrutan spram te generacije, e da bi im, po starost, ponudio ‘vako mučne idabire?
Udaj se mlad i zelen u zajednicu doma sa po pešest obitelji….
Tegli ko sivonja od jutra do sutra…
Rodi čopor dice; goji ih u posvemašnjoj neimašćini, pa čovika prati u tuđinu i prpaj se, sa životom sama.
A, kad dica napokon porastu, razudaše se i raziđoše po svitu.
“Stari” ti se vrati pod starost, da ti pravi društvo u samoći, ali ne zadugo.
I najednom zatekneš se sama samcijata pod kapom nebeskom.
Strašna ti je samoća, još strašnija pomisao da “nekome o’dice uđašiš na vrat”.
Jesu dica, ja, ma, svejedno…
Danonoćno s mukom odvaguješ i nakon neke teško probdjevene noći, u gluvoj tišini, odlučiš se poći kamo, zapravo, ne želiš.
I odeš.
Pokaješ se.
I dok usta šute, ne kukaju, sve drugo govori i viče i plače…
“Dole” si se razgovarala sa svojom zemljom i svojim nebom;
svojom šumom i poljem…tu najvećma sa zidovim i sama sa sobom.
Pasja sudbina.
Zašto ikog dopa’ne, samo Bog zna.