Naslovnica Galerija Crveni mak ukras polja (Papaver rhoeas)

Crveni mak ukras polja (Papaver rhoeas)

Zbog svoje široke primjene mak (Papaver rhoeas) je jedna od popularnijih, ali i kontroverznijih biljaka. Ovog svibnja i lipnja uživamo u ljepoti cvjetova maka.

 

Svibanjska vegetacija bujala je od zadnjih kiša. Sve se zazelenilo – visoko drveće u daljini, bujne i guste livade košanice, bogata polja pšenice. Ipak, crvene mrlje dominirale su tim zelenim okružjem. Prekoračih još rosnu travu i nađoh se usred polja pšenice da ih pobliže promotrim. Izdaleka crvene mrlje izbliza su raskošni, krvavocrveni cvjetovi makova. Vjetar ih lagano njiše te izgledaju kao čamac na pučini zelenog valovitog mora. Približio sam se još više i dodirnuo latice – velike su, ali vrlo nježne. Kao da govore da nisu stvorene za ljudsku ruku, nego samo za kukce i vjetar. Ipak, čovjek ima dugu povijest s ovom biljkom – zatirao ga je kao korov, ali i u umjetnosti slavio njegovu ljepotu. Sladio se slatkim sjemenom, ali i opijao njegovom drogom.

 

Drevni susjed

Biolozi često hladnim rječnikom i pristupom ruše pjesničku romantiku i misterij. Tako poljski mak nazivaju Papaver rhoeas i svrstavaju u porodicu Papaveraceae. Naš poznati mak s polja nije jedina vrsta iz te porodice, nego je u društvu s još više od 120 vrsta širom Europe, Azije, Afrike i Sjeverne Amerike. Makovi mogu imati šarene cvjetove – od žutih, bijelih, ljubičastih, ružičastih…

Neki, poput orijentalnog maka, izrastu i do metar visine, a islandski ima cvjetove velike poput rukometne lopte. Biolozi su također utvrdili da makovi žive samo godinu dana (jednogodišnja biljka) te da njihovi predivni cvjetovi stoje na jednom dlakavom cvjetnom stalku. Ako se on prelomi, izlazi bijeli lateks, odnosno »mlijeko«. Mak ima četiri velike latice, naborane poput kreppapira. Cvjetovi obično vise, ali dok su u punom cvatu, uspravljaju se te otvaraju i odaju mnogo crnih prašnika oko jednog tučka. Velika plodnica ispod tog tučka se oplodnjom razvija u veliki kapsularni plod.

Iz njegovih pora i najmanjim vjetrom izlaze sićušne sjemenke bubrežastog oblika, orašastog okusa i hrskave teksture. Uglavnom su sivoplave, a mogu biti i žute. Te sjemenke padaju na tlo i mogu ondje ostati dugo, čak i nekoliko godina. Čekaju povoljne uvjete, a to za njih znači raskopana ili izorana zemlja. U takvom okolišu mak raste vrlo gusto i zato je od davnina poznat kao šareni korov u pšenici. Mak se, dakle, »specijalizirao« za žitarice jer mu odgovara godišnji ciklus te krušne kulture. Cvate i plodi se prije žetve te zbog toga uvijek preživljava. Stoljećima je izbjegavao klasične mjere borbe protiv korova, sve do primjene današnjih kemijskih sredstava.

Suvremenim načinom poljoprivrede mak je postao žrtva herbicida i danas je taj ljepotan rijedak gost na našim poljima. Crveni cvjetovi maka u zlatnim klasovima poznati su već tisućljećima. Znali su ga u drevnoj Mezopotamiji prije 5000 godina, a pronađen je i u grobnicama starog Egipta. U antičkoj Grčkoj mak je bio vjesnik plodnosti, a ljudi su vjerovali da će žetva biti dobra ako ga ima u poljima. Zato su ga Grci povezivali s Demetrom, božicom plodnosti i poljoprivrede.

 

Izvor dobrog okusa i zdravlja

Osim što je smatran korovom, ukrasom ili znakom bogate žetve, vrsta Papaver somniferum, odnosno vrtni mak iznimno je korisna. Rijetki su oni koji ne poznaju okus makovnjače, jednog od najčešćih kolača našeg sela, ali i bučnicu, bregovsku pitu te štrukle od tikve i maka. Od jela, često se jede tjestenina s makom te peciva posuta njegovim sjemenkama. Modernih kolača danas ima u mnogo više kombinacija i okusa. Da bi se pripremio neki slasni zalogaj, danas se vrećica s makom može kupiti u bilo kojoj prodavaonici, no nekad nije bilo tako.

Na selu se mak proizvodio kao i ostale kulture. Dio sjemenki se iskoristio, a dio ostavljao za sljedeću godinu. Mak se sijao u proljeće te ostavljao s cukoricom (stočnom repom) da dozri ljeti. Kad je sazreo, mak bi se pobrao, kuglica bi se razrezala po sredini, a sjemenke izvadile van i sušile. Obično se nije sijalo mnogo maka. Kumice iz susjednih sela prodavale su dio svog maka po gradovima. Dok Europljani za prehranu koriste uglavnom plavi mak, u Aziji, a posebno u Indiji, popularan je bijeli mak.

Mak nije samo izvor dobrog okusa, nego i zdravlja. Izvrstan je izvor tiamina i piridoksina, folne kiseline, mangana, bakra, kalcija, fosfora, magnezija, cinka i željeza. Sadrži i dosta vlakana te nezasićene masne kiseline. Od posljednjih je važna linolinska kiselina (omega 6) koju naš organizam ne može sam proizvesti. Stručnjaci kažu da može pomoći u sprečavanju multiple skleroze, štiti žile i srce te regulira tlak. Još jedna od nezasićenih masnih kiselina je oleinska kiselina (omega 9) koja također ima mnogih korisnih svojstava uključujući i obranu od raka, a mak je također sadrži.

 

Lijek protiv bolova, ali i droga

Sjemenke vrtnog maka s mlijekom davale su se djeci za uspavljivanje. U Podravini se gotovo po svim selima kuhalo makovinje – čaj od sjemenki maka koji se koristio za uspavljivanje djece. To njegovo svojstvo potječe od alkaloida opijuma. Dolazi iz mliječnog soka u peteljkama i listovima te osobito u poluzrelim plodovima. I dok taj spoj već u malim količinama kod djece može biti smrtonosan, zrele sjemenke vrtnog maka nisu otrovne. Sjemenke koje kupujemo u trgovinama su sušene i više ne sadrže alkaloide. Liječnici su ga od davnina davali za smanjenje bolova, ali je granica između lijeka i opojne droge često bila vrlo tanka.

Pretpostavlja se da je njegova upotreba bila poznata i u dalekoj prošlosti – arheolozi su našli ostatke sjemenki maka na obitavalištima neandertalaca prije čak 30.000 godina. Njegovo dvojako svojstvo poznavali su još u Mezopotamiji prije 6000 godina. Mak se tada koristio kao medicinska biljka, ali i kao biljka veselja (hul gil). Zvali su ga i rajsko mlijeko, božja ruka… Upotrebljavali su ga i u drevnom Egiptu i Perziji. Atletičari antičke Grčke miješali su vino u mak i med da bi dobili snagu. Mak se s Bliskog istoka proširio prije 4000 godina u Europu te prije 1600 godina u istočnu Aziju. Upravo je ondje njegova opojna uloga postala poznatija i raširenija zbog heroina koji se dobiva iz opijuma. Ta teška droga se uglavnom proizvodi u poljima Afganistana i Burme, odakle tisuće tona kreću na zlokobni put širom svijeta.