Naslovnica Sport Rukomet Damir Saltarić: Ja sam ponosan na sve igrače koje sam trenirao u...

Damir Saltarić: Ja sam ponosan na sve igrače koje sam trenirao u Zrinjskom

Damir Saltarić bivši je voditelj Omladinske škole HMRK Zrinjski iz vremena kada su u školi bili naši sada već proslavljeni rukometaši. Prije toga bio je i igrač, ukratko cijeli život je u rukometu.

Odakle sežu tvoji rukometni počeci?

“To vežem za početak ZOI u Sarajevu, točno na dan otvaranja imao sam prvi trening kao pionir rukometnog kluba Velež iza 1. osnovne s profesorom Ivanom Konradom u snijegu do koljena. S obzirom na uvjete tog prvog treninga, ovi kasnije u kojima sam radio kao trener i nisu nešto teški”.

Možeš li u kratkim crtama opisati svoju rukometnu karijeru?

“U Veležu sam prošao sve mlađe selekcije, a nekolicina nas smo kao jako mladi upali u seniorsku ekipu, s nekih 15, 16 godina. Prva seniorska sezona je bila 1988.-89. u tadašnjoj drugoj saveznoj ligi, koja je bila strašno jaka, natjecali smo se s Celjem, Partizanom iz Bjelovara, Umagom i još nekim respektabilnim klubovima, koji su u to vrijeme u svojim redovima imali i reprezentativce bivše države. Nakon raspada bivše države, odlazim u Hrvatsku, gdje sam nastupao za RK Rudar iz Labina, i RK Solin, i s oba ta kluba ostvario plasmane u najjaču ligu u Hrvatskoj. Igranje u konkurenciji tada vrlo jakog Zagreba, koji je tih godina igrao završnice lige prvaka, protiv nekih od najboljih igrača na svijetu, bilo je veliko iskustvo. 1998. odlazim u Antwerpen (Belgija) gdje sam usporedo s igranjem, preuzeo žensku ekipu kluba, i to mi je ujedno bio i prvi trenerski angažman. Sljedeće godine se vraćam u Mostar i u dogovoru sa Zrinjskim uz igrački angažman, zajedno sa Goranom Sutonom i Denisom Omeragićem formiramo školu rukometa Zrinjski. Igračku karijeru završavam 2004. Pod vodstvom trenera Dokića, još sam nekoliko puta nastupio kao igrač, zbog povreda nekih važnih igrača. Voditelj škole rukometa ostao sam do 2016”.

Nakon igračkih prešao si u trenerske vode. Što je po tebi teže ili lakše biti igrač ili trener?

“U svakom slučaju lakše je biti igrač. Kao igrač imaš obavezu da treniraš, ispunjavaš zadatke koje pred tebe stavljaju trener i uprava kluba, bez neke prevelike odgovornosti za rezultat. Dok kao trener moraš paziti na puno detalja koje kao igrač i ne primjećuješ. Posebno je odgovoran rad s mladima, gdje fokus nije samo na rukometu kao sportu i vještinama, već i na, prije svega odgoju i socijalizaciji djece s kojom radiš”.

Iz tih trenerskih dana dolaze nam priče o sjajnim generacijama rukometaša Zrinjskog, Možeš li našim čitateljima nabrojiti koga si sve trenirao?

“Počeo sam kao trener generacije 1990.-91. To je generacija Vedrana Delića, Marina Marića, Marina Paradžika, Nikole Knezovića, Damira Džebe, Andreja Bošnjaka, Daria Zadre, Igora Orlovića, Ivana Perića, Roberta Rikića, Dragana Pehara, Tibora Vrankića, Darke Borovčanina, Gorana Solde… Namjerno sam nabrojao one koji su s uspjehom igrali za prvu ekipu Zrinjskog, jer je to skoro kompletna ekipa. Naravno uz tu ekipu radio sam i s ostalim godištima, jer praksa je bila da svi treneri sudjeluju u radu svih selekcija, tako da smo uskakali jedni drugima kao ispomoć na treninzima i na turnirima. Tako sam u par navrata vodio i onu čuvenu generaciju Krune Špeca, s Berom Mandarićem, Ivanom Karačićem, Dariom Pušićem i ostalima. Naravno, povremeno sam radio i s generacijom Igora Karačića, Gorana Delića, Marka Čuljka, Ivana Perića, braće Kolobarić… Nakon toga sa svim generacijama do 2006. godišta. Iz svake te generacije se redovno popunjavao prvi tim Zrinjskog koji je s više ili manje uspjeha nastupao u Premijer ligi BiH. Masa tih Igrača su pozivani i u reprezentacije Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a s generacijom 1990. sam radio i kao trener u reprezentaciji Bosne i Hercegovine koju smo odveli na kadetsko europsko prvenstvo u Brnu 2008. na kome je nastupilo šest igrača Zrinjskog, najviše iz jednog kluba na tom prvenstvu. Cijelo to vrijeme usporedo sam vršio dužnost pomoćnog trenera prve ekipe i par sezona radio sam i kao prvi trener Zrinjskog”.

Znamo da tada kao i sada nije bilo dvorane. Odakle ste crpili motive za treniranje?

“Većeg motiva od ljubavi i želje tih dječaka da rade i treniraju ne može biti, još kada uz taj zahtjevni rad u teškim uvjetima, dođu i vrhunski rezultati, teško je zaustaviti mašinu koja dobro vuče. Treba odati priznanje svim tim dječacima, njihovim roditeljima, i naravno ljudima iz kluba koji su bez obzira na teškoće s puno želje i entuzijazma obavljali veliki posao”.

Trimuša, vojničko, Kantarevac, gdje se još u to vrijeme treniralo?

“Igralište iza KEŠ-a kod dvorane, iza građevinske, iza 5. osnovne, 1. osnovne, ispod BK Komerca, na igralištu zatvorskog kompleksa u Barama, u stvari svugdje gdje su postojale stative u gradu, mi smo radili. Dvoranu smo imali nedjeljom od 07.00 do 11.00, a to je bio blagdan za djecu Zrinjskog”.

Sada opet dolazimo do Marina Marića i Igora Karačića. Možeš li malo o njima, kakvi su bili kao početnici?

“Već sam govorio o tome, Marina sam trenirao od njegovog prvog do zadnjeg dana u Zrinjskom. To je dijete već od prvog treninga sve svoje zadatke odrađivalo s osmijehom na licu i bez imalo poteškoća. Nerijetko je ostajao duže od drugih da utvrdi neke poteze i nadogradi tehniku, i kao takav je prepoznat i od strane trenera iz Hrvatske reprezentacije u kojoj i sada s uspjehom igra. Kada sam ja došao kao trener u Zrinjski Igor Karačić je već par godina trenirao, njega je preuzeo trener Omeragić Denis, a ja sam kao voditelj škole pomagao u radu i uskakao kad je trebalo. Kod Igora se odmah vidjela nevjerojatna želja za treniranjem i prije svega pobjeđivanjem. Posjedovao je jednu dozu drskosti i mangupluka, koja mu je kasnije kad se usavršio kao rukometaš donijela taj njegov prepoznatljivi stil igre (do posljednje kapi krvi)”.

Kada se dalo naslutiti da će biti ono što su danas?

“Oni su jako rano dali naznake velikih profesionalaca, kao takvi su jedino i mogli proći u reprezentaciji Hrvatske, osvajali su svjetske i europske medalja u mlađim selekcijama Hrvatske i nije nikakvo iznenađenje što to i dalje rade i kao iskusni igrači”.

Marino i Igor su uspjeli, ima li netko tko ti je ostao u sjećanju kao veliki talenat, a da se nije uspio probiti do visina?

“Prije svega, važno je reći da su i Igor i Marino produkt rada i njihovih suigrača s kojima su trenirali, a da bi postigli sve to što jesu, morali su trenirati sa sebi jednakim znalcima rukometne igre. Takvih je u Zrinjskom bilo na desetine. Nabrajati sve koji su mogli a nisu ne bi bilo pošteno prema svima ostalima. Ja sam ponosan na sve koje sam trenirao u Zrinjskom, i puno veća satisfakcija od sportskih rezultata je ta što su svi oni postali vrhunski ljudi, većina akademski građani, i što je najvažnije i dan danas zajedno se okupljaju, nastavljaju produbljivati ta prijateljstva koja im je rukomet omogućio, ima tu i kumstava, spajanja obitelji i svega dobroga što sport sa sobom nosi”.

Što Damir danas radi i misliš li se vratiti rukometu?

“Danas sam prije svega posvećen svome djetetu, a rukomet je u krvi. Iako danas nemam dovoljno vremena da se u potpunosti posvetim radu u klubu, na zamolbu ravnatelja OŠ Cim, vodim tamošnju rukometnu sekciju par puta mjesečno, i barem na kratko se osjećam ispunjeno. Moram reći da je bilo nekih poziva i prijedloga da se priključim nekim reprezentativnim selekcijama, za sada još ne razmišljam o tome, a što nosi budućnost nikad se ne zna. Kao što sam rekao, rukomet je u krvi”.

Što ti iz svoje perspektive možeš poručiti mladima koji se počinju baviti rukometom?

“Prije svega važno je baviti se sportom, a poručio bih trenerima da im u radu s djecom ne bude primaran rezultat, već danađu način da djeca zavole to što rade, da dosađuju roditeljima za treninge, da im ne bude teško doći na trening nedjeljom u 07.00 ujutro. Kad imate takvu djecu onda je samo nebo granica”.

HERCEGOVINA.in