Dana 11. studenoga 1994. godine, na spomendan sv. Martina biskupa, teška je granata pala s donje strane prolaza između katedrale i župne kuće.
Dječaci, koji su se igrali s gornje strane prolaza, ostali su svi na životu, a djevojčice koje su se bile sklonile u predvorje kripte i ponavljale vjeronaučno gradivo VIII. razreda bile su pogođene gelerima: dvije od njih na smrt, a osam drugih ranjene su teže ili lakše. Toga dana vjeroučenici VIII. razreda, iako su se krizmali nekoliko mjeseci ranije, kao i svakog drugog petka, okupili su se na zajedničkom župnom vjeronauku, kako bi predvođeni svojim župnikom učili o ljubavi prema Bogu i bližnjemu.
Možda su baš tih dana učili kako se ne smije nikoga mrziti, nego ljubiti svakoga čovjeka, bilo koje vjeroispovijesti, nacionalnosti ili boje kože.
Nakon pada granate, tadašnji katedralni župnik i vjeroučitelj don Tomislav Majić, kao i drugi svećenici iz katedrale pribrali su se i pružali pomoć ranjenima i rasplakanima.
Vjeroučenice Danijela Vidović i Antonija Sesar preminule su te večeri, nije im pomogla ni sva stručna i spremna bolnička pomoć. Toga dana obje vjeroučenice su svojim roditeljima prije polaska u katedralu rekle: “Mi na vjeronauk moramo ići!” . Djevojčice su pokopane na groblju Masline a na mjestu pogibije postavljena je spomen ploča, gdje se može za njih Bogu pomoliti.
