Tiho su u medijima obilježena prethodna dva dana. A ta dva dana prije 30 godina odredile su put prema današnjoj slobodi (ako je imamo). Olako se zaboravljaju ljudi i događaji iz tog vremena, a da nije bilo njih danas ne bi ni bili u prigodi da se zaležmo za prava koja su oni stekli krvlju za svoj narod. Nikada kao danas nisu istinitije riječi sa jedne parole mostarskih Ultrasa koje glase: “Zalud heroji povijest pišu, kad nađu se oni što istinu brišu, da Herceg-Bosna je sinove dala, a danas joj nema ni riječi hvala!
Da se malo prijetimo tih dodađaja iz dana kada se branila i obranila BiH.
18. rujna 1991. godine predstavnici hrvatskog naroda u BiH uvidjeli su kako moraju početi s organiziranjem svojih oružanih snaga koje će biti sastavljene od redova dragovoljaca Domovinskog rata, i koji će nakon utemeljenja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (18. studenog 1991.), Referenduma o neovisnosti BiH (1. ožujka 1992.) i priznanja Bosne i Hercegovine (06. travnja 1992.), 08. travnja 1992. početi djelovati kroz Hrvatsko vijeće obrane, kao jedinu organiziranu političku i vojnu snagu u BiH.
18. rujna 1991. dan je i kada je uslijedila izravna okupacija doline Neretve, od strane takozvane Jugoslavenske narodne armije i srpsko-crnogorskih dobrovoljaca, proizišla iz dogovora Muhameda Filipovića i Radovana Karadžića.
19. rujna 1991. u Mostar su došli navjestitelji rata, srpski i crnogorski rezervisti JNA. Zbog navodnog osiguranja Zračne luke, u Mostar i Hercegovinu dolazi više od pet tisuća rezervista, pripadnika titogradskog i užičkog korpusa tzv.JNA. Nedugo nakon dolaska, tzv.JNA zauzima položaje na brdima oko Mostara i zračne luke, pripremajući opsadu grada koja će početi s proljećem 1992. godine.
Za dolazak rezervista u Mostar (19. rujna 1991.) iako nenajavljen, mostarski krizni stožer bio je pripravan. U suradnji s hrvatskim kadrovima u republičkom MUP-u zaustavljen je prvi nasrtaj rezervista da uđu u samo središte grada. Zaustavljeni su u Gnojnicama i Zračnoj luci, gdje je tadašnji MUP postavio svoje policijske punktove.
Trideset godina nakon početka organiziranja oružanih snaga Hrvatskog vijeća obrane, događa se falsificiranje povijesti, “Ovo nije naš rat” govorio je predsjednik predsjedništva BiH Alija Izetbegović kada su okupatori par mjeseci poslije sravnarali selo Ravno u istočnoj Hercegovini. Armija BiH o čijem organiziranom djelovanju ne postoji nikakva evidencija prije 08. travnja 1992. kada su se bošnjački pripadnici Jugoslavenske narodne armije počeli masovno uključivati u teritorijalnu obranu BiH proglašava zaslužnom za obranu BiH koja je napadnuta puno prije toga datuma. O tome se malo priča danas ili se o tome puno šuti.
Danas je dovoljno da se ti “patrioti” čiji ovo nije bio rat organiziraju u razne grupe na društvenim mrežama i tamo dogovaraju da prijavljuju portale koji pišu istinu, a istina je voda duboka. Od njih i ne očekujemo ništa drugo i ništa dobro, ali zato boli šutnja naših kadrova koji su danas na svojim funkcijama isključivo i jedino zato jer su najbolji sinovi ove zemlje i našega naroda prije 30 godina ustali da brane svoju domovinu, a ona se zove Bosna i Hercegovina, nikako ne Bosna kako pišu federalni mediji.
Ova država je naša koliko i drugih naroda koji u njoj žive. Mnogi naši najbolji sinovi pali su za da njihova djeca žive u slobodi i da budu ravnopravni sa svojim susjedima. Mi se ne moramo voljeti da bi živjeli jedni pored drugih, ali se moramo poštovati i uvažavati. Poštovanje i uvažavanje se ne zasniva na nametanju Željka Komšića i još mase njih sličnih njemu koji su se proglasili Hrvatima samo da bi gazili njihova prava. Novi visoki predstvanik za BiH nije otkrio toplu vodu kada je to izjavio. Hrvati su za referendumu glasali za neoviosnu BiH i prvi su stali u njenu obranu. Mi nećemo odustati od svoje dražave i svoje domovine jer smo bar toliko dužni naših herojima koji su živote dali za nju, a i za sve ostale koji su prije 30 godina stali na njen branik.
HERCEGOVINA.in
