Naslovnica Hercegovina Daniela Škegro: Adventski vijenac teta Ružice

Daniela Škegro: Adventski vijenac teta Ružice

Današnji vjetrovit i sunčan dan, ljudi su iskoristili na razne načine.
Nekima je zbog vjetra i sunca, nakon kišnih dana, prva pomisao bila pranje veša.

Drugi pak na izlet ili opuštanje uz subotnju kavicu.
Meni je prioritet bio izvesti u šetnju našega malog psa, koji mi doslovno sjeo na noge i tužnim pogledom traži svoju šetnjicu.
Taj njegov pogled me redovno “kupi”.
Odlučila sam se za šetnju poznatom “Trimušom”.
Nakon par koraka spazih tetu Ružicu.
Mada je zbog godina svi odavno zovu bakom Ružicom, ali kako ju poznam od djetinjstva-uvijek je oslovim “teta Ružice”

Mom psu su nakupine lišća po Trimuši bile zabavne, pa mi je “dopustio” da prozborim koju riječ s tetom Ružicom.

“Ima satak sam ti ovdje. Tila da uberem koju grančicu borovu da napravim Adventski vinčić. Mogla sam ja i kupit, nije to vele skupo-spreme mi moji. Opet mi nekako draže da je prirodno.A, sviće imam. Donosili moji iz Njemačke prošle godine dvoje, pa ostalo i za ovu godinu.
Ajde, ne bilo ti zapoviđeno,ako moreš dovati koju granu. Meni visoko. Sat vrimena sam ovde i gledam da neko poznat naiđe.Sam Bog te poslo.”

Prihvatila sam se posla i već u narednim minutama sam odlomila par grančica, što je teti Ružici sasvim dovoljno da napravi Adventski vjenčić.

Stavila je preko staračkih ruku grančice i zahvaljivala .
Tog trena je moj pas trzao lancem i krenuli smo dalje.
Već s prvim mojim koracima, čula sam ponovno glas tete Ružice.

“Ma znadeš, ne bi te ja vele zadržavala, ali moreš li doći samo časak do mene, da mi pomogneš ovo složiti što si mi nabrala”

Odgovorila sam da ću doći za satak-dva dok završim šetnju sa psom.

Pri ulasku kroz kapiju tete Ružice, čula sam je kako govori.

“Fala đe čula i ne čula što si došla. Ma znaš nije meni da ti pravo kažem bilo ni potrebe da ovo pravim već bi ja tebe zamolila nešto puno veće, ako bi mi mogla to napraviti.”

“Naravno teta Ružice, ako mogu, zašto Vam ne bih učinila”-.Samo Vi pričajte dok ja složim Adentski vjenčić.”-izustila sam u trenu i očekujući neki veliki “zadatak” s obzirom na to da je naglasila kako se radi o nečem puno većem.

“Vako,nemoj mi zamirit što ću ti ovo kazat.
Neću ni ja tebi zamirit, ako ne moreš.
Ako bi mogla doć sa mnom na Božić da zapalim sviću za ručak. Samo da nisam sama. Znadeš da su svi moji gori .Dumala sam kog bi zovnula, a opet svak ode neđe svome na ručak. Neću ja da sam sestri na teret jer bi svoju dicu slala vamo po me. Doće mi ko i vazda drugi dan Božića.
A,ti si blizu,pa ako moreš povirit samo da sviću zapalimo, prikrstimo se i ispjevamo Božićnu pjesmu.
Ta znadeš da je taki običaj u nas u Ercegovini”-govorila je teta Ružica i kao da se pravda na trenutke bi sklopila svoje ruke

“Doći ću ako Bog da-teta Ružice.
Očekivala sam da će biti teži zadatak”-dodala sam kroz smijeh, kako bi joj umanjila nelagodu koju je osjećala

Osmijeh njen nakon mojih riječi teško je dočarati.
Odmah je s police počela trpati japanske jabuke ,koje je kako kaže jutros rano pokupila ispod stabla u dvorištu.

“Jelde,da nećeš zaboravit”-govorila je

“Neću zaboraviti- teta Ružice.
Zapalit ćemo skupa Božićnu svijeću, prekrstit se i opjevati Božićnu pjesmu jer takav je običaj u nas u Hercegovini”-
dodadoh na kraju ,dok me starački samački pogled ispraćao do kapije.

Daniela Škegro/HERCEGOVINA.in