Naslovnica Vijesti Bosna i Hercegovina Daniela Škegro: Bog mi ne dopušta da mrzim

Daniela Škegro: Bog mi ne dopušta da mrzim

Roditi se pod komadom neba u kršu i kamenjaru obasjanim najčistijim zrakama sunca ima svoje prednosti. To je ono nešto s čime se čovjek srodi. Obilježi ga. Rasti u sredini gdje ljudi stoljećima premašuju sve tegobe crpeći snagu “odozgo”. Ovdje ljudi nikada, pa ni u najtežim trenutcima ne povijaju glavu , bez obzira koliko god breme života povijalo pleća. Glava je podignuta i usmjerena ka nebu. Pogled i srce usmjereno je u pravcu Krista. Skrušenim molitvama se moli za pomoć i blagoslov. U kršćanskim obiteljima u našoj ponosnoj Hercegovini je gotovo nemoguće da krenete iz kuće bilo gdje da vas pri tom ne isprati majčin blagoslov.

Živeći pod tim dojmom-čovjek naprosto bude ispunjen milošću i takav osjećaj mu daje spokoj. Baš kao što nitko ne iziđe iz crkve bez blagoslova svećenika. Ovaj narod je naučen tomu i tako živi. Neka vas zbog toga ne čudi što se svakodnevno putem svih medija serviraju mnoge pogubne stvari s kojima nas žele udaljiti od Boga. To svakako ima svoji svrhu. Bog poziva na milosrđe, na skrušenost, na očuvanje obitelji i svih vrijednosti života. Udaljiti čovjeka od Boga je kao da ga trajno osakate. Kao da žednomu uskratite crpilište pitke vode. Kao da gladnomu uskratite objede zdrave hrane. Kao da čovjeka ostavite u pustinji bez putokaza. U svim tim situacijama se čovjek osjeća nemoćno. Izgubljen je. Upravo to jeste njihov cilj i plan pred kojim ne smijemo i ne trebamo pokleknuti. To je kušnja i izazov koje nas prate i pratiti će kroz cijeli život.

Snažna i čvrsta vjera koja dolazi iz toplog srca i čiste duše odolijeva kušnjama. To je žrtva koju činimo Bogu za naše dobro. Za sveopće dobro na zemlji. Naprosto je prirodno i ljudski da svatko voli lijepe stvari. Ali je isto tako isprazno i jadno ,ako su samo lijepe stvari ono što može nekoga učiniti sretnim. Taj privid u kojemu se ljudi pogube i spremni su na sve načine doći do tog. Postaju žrtve vlastite pohlepe i trajno nesretni bez obzira koliko bili materijalno bogati. Njihova duša je siromašna, a srca ledenija od sante leda. Oni moraju svakodnevno žudjeti za nečim novim jer im u protivnom život počinje gubiti smisao. To je dokaz da nitko u materijalnom zaista nije pronašao potpunu sreću i spokoj. A,to je ipak ono ka čemu čovjek teži. Nedvojbeno je bolje imati već ne imati. Bitna je umjerenost koja proizilazi iz staloženosti ,bistre i nezatrovane glave. A,to je upravo ono što daje vjera u Boga.

Što meni znači Bog? Bog je moja snaga! Utočište i sigurno sklonište. Nepresušan izvor. Nada u beznađu. Mir u nemiru. Ljubav u svijetu bez ljubavi. Orijentir na putu bez putokaza. Bog mi ne dopušta da mrzim.
Bog nas uči da se radujemo tuđem uspjehu, a suosjećamo tuđu bol. Bog nas obvezuje da budem dobri ljudi i ne činim drugom što ne bi voljeli da drugi nama čine. Bog nas uči na svoju sliku da svakog gladnog čovjeka nahranimo, žednog napojimo, bolesnom pomognemo, izgubljenima pokažemo put-bez obzira na njegovu vjersku, nacionalnu i bilo koju drugu pripadnost. Bog oslobađa od svakog ropstva jer samo slobodan čovjek može biti uistinu sretan. Ima još tisuću razloga za vjerovati u Boga, a ne postoji apsolutno nijedan za suprotno od tog. Naučite razlikovati ljude koji zlouporabljuju i “kriju se ” iza vjere od onih koji je uistinu žive svim svojim bićem. Jednostavno rečeno-Bog je ljubav! A,ljubav nam je svima potrebna…..
Daniela Škegro/HERCEGOVINA.in