Molim da nas prosvijetlite.
Gledam po fb profilima slike polaska dječice u školu koje su njihovi roditelji, bake i djedovi stavili .
Svi znamo da su to posebni trenutci za roditelje, a tako i za dječicu.
To su uglavnom slike iz njihovih domova i dvorišta.
Malene dječje okice i na fotografijama su pune radosti i nestrpljenja .
Gotovo na svim slikama su i maleni prekrasni nevini osmijesi koje upućuju svojim roditeljima dok ih fotografiraju.
Bog zna koliko misli je danas prostrujalo kroz glave tih njihovih roditelja.
Kriju ih od sebe i od svoje djece.
Daju im upute i žele sreću.
Jer ovo nije uobičajeno velik dan kao što bi trebao biti kada dječica kreću u školu.
Ovo je “poseban dan” i kao takav ući će u povijest.
Dječicu nisu dočekala radosna školska zvona jer rekoše da je i to opasno.
Nisu ih dočekali nasmiješeni učitelji i učiteljice kao nekada.
S toga izostaje ona redovna dječja prepirka “čija je učiteljica ljepša”.
Nije ih dočekao ni zabavni program dobrodošlice.
Nije ih dočekalo ništa što upućuje na
BEZBRIŽNO I VESELO DJETINJSTVO.
Dočekale su ih maske, kako na njihovim licima, tako i na licima njihovih učiteljica i učitelja.
Nisu mogli radosno prigrliti svoje nove male prijatelje jer trebaju držati distancu.
Nisu mogli razmijeniti mišljenja o svojim novim bilježnicama i olovkama jer ne smiju dolaziti u kontakt.
Ne smiju čak bez nadzora ni u toalet jer po svemu sudeći virus “zaskače” .
Nakon toga pregledam fotografije po portalima iz Hercegovačkih škola.
Danas je cca.30 stupnjeva i vidim da dječica koja čekaju “na sigurnoj udaljenosti ” jedan od drugoga pred školom drže maske na licima.
Nitko im nije rekao da su iste po novom potrebne samo pri ulasku u školu.
Valjda da se “navikavaju”.
Drugi prizor su izgubljeni i pomalo prestrašeni pogledi koji sa “sigurne udaljenosti” promatraju isto takve svoje malene prijateljice i prijatelje.
Ne čuje se smijeh.
Ne čuje se vesela graja.
Ne čuje se zvonka radost.
Ne čuje se život.
PLAČEM NA TE PRIZORE
Da se ne pravimo ludi i blesavi – ništa nije normalno.
Osobno smatram da će doći do sindroma izgaranja.
Sindrom izgaranja (“burn-out” sindrom) stanje je psihičke, emocionalne i fizičke iscrpljenosti uzrokovane pretjeranim i prolongiranim stresom, odnosno odgođeni odgovor.
Ali ja sam neuka po tom pitanju,pa se moje mišljenje “ne računa”.
Molila bih lijepo odgovor STRUKE o učinku svega ovoga na psihofizičko stanje djece prvenstveno, a potom i njihovih roditelja/staratelja,
Kakav je učinak ako se braniš od jednog zla, a usporedo praviš 10 novih s nesagledivim posljedicama?
Gdje ste stručnjaci ?
Molim da nas prosvijetlite.
Svoj dječici pregršt lijepih želja ,a roditeljima želja da ostanu pri pameti.
Daniela Škegro/HERCEGOVINA.in
