10.dio – priče s putovanja
Šetajući Moosahom ,dijelom grada Münchena na parkiralištu ugledam parkiran bus koji je prije prometovao na relaciji Široki Brijeg – München.
Jedini koji je vozio preko Italije za Njemačku sloveći kao turističko putovanje.
To nije bila jedina posebnost kojom se taj bus razlikovao od ostalih.
Svatko tko se vozio tom linijom, složit će se da se to putovanje zaista može nazvati “avanturom života”.
Bus je više nalikovao na dnevni boravak na kotačima već na klasični bus.
Smijeha i dobrog raspoloženja nije nedostajalo kako kod vozača, tako i kod putnika.
U tom autobusu se doslovno jelo, pilo i ponašalo kao “doma”.
Tako da bi putnici s početkom putovanja izvadili kavu i cigarete i stavili na “stoliće” na sjedištu.
To je bio sasvim normalan prizor.
Kada dođe vrijeme doručka, vade se pite, peksimeti, uštipci, sir, pršut, i sve ono što se nalazi na stolovima kada se objeduje doma.
-“Jamljate svi, ne smi niko gladan bit. Sve je domaće .Ima za svakoga” – tako bi neki putnici govorili vadeći mirisne, ukusne i svježe namirnice iz svojih torbi
O vinu, rakiji i pivi ne treba puno govoriti.
To se moglo naći “u podne u ponoć” u tom “domaćinskom” busu.
Zapadna Hercegovina slovi za jednu od najbogatijih županija.
O sposobnosti ljudi tog kraja suvišno je govoriti.
Tako bi se za ljude iz tog kraja znalo reći -“rađaju se s fakultetom”.
Svoja imanja i imetak stjecali su vlastitim trudom i radom.
U busu bi uvijek bilo po nekoliko umirovljenika koji su svoju mirovinu zaradili u inozemstvu od kojih se mogla čuti dosta zanimljivih i poučnih priča. Ostatak busa su uglavnom bili trgovci automobilima i građevinskim strojevima,trgovci prehrambenim proizvodima, te pokoji “zalutali” putnik.
Zanimljivo je da u svakom momentu u tom busu bilo dvjestotinjak tisuća maraka u “džepovima” putnika.
Ne radi se o nikakvom pretjerivanju već o prostoj računici da nijedan od trgovaca ne bi putovao bez petnaestak do dvadeset tisuća maraka, a ponekad i više koliko je naumio izdvojiti za automobil.
Uvijek ih je bilo desetak na toj liniji.
Ne računajući kada se išlo po skuplje automobile ili građevinske strojeve koji koštaju znatno više. Tako da bi se ponekad iznos od dvjesto tisuća maraka penjao i do pola milijuna.
To su bila neka bolja vremena unatrag desetak ili petnaest godina.
Vremena u kojima se nije išlo trajno s kućnog praga već bi se radom i trudom moglo pristojno živjeti i na ovom tlu. Taj bus više ne vozi na relaciji Široki Brijeg – München i nema više putnika punih džepova u autobusima.
I on sudeći po viđenom preselio svoju relaciju isključivo po inozemstvu.
Na relaciji Domovina – Europa voze neki drugi busevi i kombi prijevoznici koji su puni putnika praznih džepova i jednosmjernih karata.
Te se sve češće čuje kako se i ovi koji još uvijek trguju, da su se bazirali na jeftinije automobile koje napune : Nutelama, deterdžentom, salamama, higijenskim potrepštinama….samo da se kako kažu – “izbije nešto i pokriju troškovi”.
Sposobni i vrijedni Hercegovci se ne predaju nikada, pa ni u ovim vremenima.
Odlaze trbuhom za kruhom.
Rade i privređuju doprinoseći u nekim trećim zemljama jer u vlastitoj su nažalost izgubili mogućnost napredovanja.
Daniela Škegro/HERCEGOVINA.IN
Ne propustite pročitati prve nastavke Priča s putovanja Daniele Škegro
Priče iz autobusa za Njemačku: Mara i Luca dršću zbog punih torbičaka, Ante stišće Maksuziju
Priče iz autobusa za Njemačku 3 dio: Janje moja,šta misliš ‘oće li nas pritresat na Salzburgu?
Daniela Škegro: Vozač ubacuje film “Prosjaci i sinovi” koji 80 % putnika zna napamet
Daniela Škegro: Priče iz autobusa za Njemačku
Mate da si lipši, slikava bi se ko i ja
Daniela Škegro: Nekada su busevi za Njemačku bili puni starijih ljudi, danas su puni mladosti
Daniela Škegro: Bog nas čuva u zraku, i na vodi, i na tlu, bilo gdje se zadesimo
