Naslovnica Kolumna: Djevojka s Neretve Daniela Škegro: Najvažnija lekcija-odgojiti čovjeka

Daniela Škegro: Najvažnija lekcija-odgojiti čovjeka

Zaslijepljeni lažnim sjajem,opterećeni dokazivanjem drugima tj.pretežno nebitnim osobama,postadošmo žrtve iskrivljenih vrijednosti.
Ljudi sami sebi na taj način postadoše najveći neprijatelji.

Dobronamjernost,nesebičnost,bezuvjetna ljubav i plemenitost-polako,ali sigurno odlaze u povijest.
Zapravo se može reći da su već dobrim dijelom povijest.
Čudimo se malim dobrim dijelima ljudi jer ih zapravo ne viđamo često.
Dok se izopačesnost smatra posve normalnom,kao i takva dijela.
K tome još naglase – “Takva su vremena”
Zapravo vrijeme apsolutno nema veze ni sa čim.Sve je do ljudi.
Jer su ljudi ti koji čine i dobro i loše.
Vrijeme je samo svjedok toga.
Silna potreba za uzdizanjem za koju se obično koristi omalovažavanje i vrijeđanje drugog je najčešća.
To je zapravo i najjadniji način “dokazivanja” i njime se postiže suprotno od prvobitne zamisli.
Ne mogu svi biti vrhunski sportaši,vrhunski modni dizajneri,vrhunski umjetnici,vrhunski piloti,vrhunski vojnici,vrhunski naučnici….
Ali svatko može,ako želi biti dobar čovjek, ako je rastao sa tom zadaćom.

Čak dosta zanimanja ljudi ne mogu ni obavljati jer jednostavno nisu predodređeni za njih iz više razloga.
Ali,roditelji često svoje neostvarene snove i želje pod svaku cijenu nastoje ostaviriti preko vlastite djece.
Oni “ne vide i ne čuju” realno…… događa se da od vlastite djece (na)prave destruktivne ličnosti i mrzovoljne ljude.
Odgajaju ih u nekom posebnom duhu i uporno naglašavajući da moraju postati “netko i nešto”.
Često zaboravljajući osnovne životne vrijednosti ,kao i kapacitet svog dijeteta.
Zaboravljajući najbitnije,a to je da roditelj nema obvezu stvoriti od djeteta ni sudiju,ni vojnika,ni naučnika….već čovjeka!
Ako su tu lekciju preskočili,tad nažalost se nemaju čime vele pohvaliti.

Sljedeća istinitoj priča govori upravo o tomu.

-Dok su se tri starije gospođe jednog popodneva vraćale sa izvora noseći na leđima puna burad ,vodile su uobičajeo svoje razgovore.

Tako će prva -Moj sin je izučio velike škole i najpoznatiji je naučnik,pa od mene nema sretnije i ponosnije majke

Druga glasno nastavi-Moj sin je isto izučio velike škole i najbolji je sudija. Priznat svugdje i to me čini najponosnijom majkom.

Trećoj ženi bi malo neugodno,pa sramežljivo reče da joj je sin krojač,ali da se zbog njegove čestitosti i marljivosti isto osjeća ponosnom majkom.

Prva i druga žena se pogledaše, podsmjehnuše na riječi treće žene i nastaviše dalje.

Kada su već bile na izmaku snage,iza brežuljka ugledaše svoje sinove.

Od prve i druge žene sinovi samo pozdraviše i nastaviše dalje veselo čavrljati žureći na lokalnu zabavu ne obazirući se na svoje umorne majke.
Sin od treće žene pohita da uzme majci bure s vodom koji je nosila i ponese ga kući, nudeći pomoć i za druge dvije žene.

Zaljučak -Samo jedna majka je odgojila čovjeka.

Daniela Škegro