Ljudi uglavnom nisu svjesni svojih mogućnosti. Nametnut im je osjećaj bezvrijednosti.
S toga se uvijek može čuti kako ljudi sami za sebe kažu :”eh, što ja mogu tu”,”mali sam ja čovjek da bi nešto napravio”, “to nije za nas obične ljude”, “mi smo sitni i nebitni”.
Takva i slična razmišljanja su potpuno pogrešna, ali se itekako netko tko je svjestan toga okoristi njima.
Često ih i zlouporabi.
Sada zamislile koliko ljudi tako tako razmišlja?
Bez dvojbe -jako mnogo!
Oni su “svoj prostor” i “svoj glas” ustupili nekomu drugom, za koga smatraju da je “velik”.
“Krila kojima leti visoko” su mu raširili.
S toga bez obzira što svatko od nas na različite načine živi svoje živote, mi ipak na isti način “dolazimo na ovaj svijet i na isti način odlazimo”.
Ne postoje nebitni već samo oni koji se tako osjećaju.
U nastavku slijedi jedna poučna narodna priča o snazi jedne pahuljice za koju će svi pomisliti da je apsolutno nebitna:
” – Reci mi, koliko teži jedna snježna pahuljica? – upita mala sjenica divlju golubicu.
– Težina joj nije veća od ništa – glasio je odgovor.
– Onda ti moram ispričati jednu priču – reče sjenica – Sjedila sam na grani jele, bliže deblu, kad je počeo padati snijeg. Nije padao kao mećava, već je padao kao u snu, bez žurbe i žestine. Budući da nisam imala pametnija posla, počeh brojati snježne pahuljice, koje su padale na grančice i iglice moje grane.Odbrojala sam do broja tri tisuće sedam stotina i jedne pahuljice. A kad je pala tri tisuće sedam stotina i druga pahuljica, pahuljica o kojoj kažeš da joj težina nije veća od ništa, grana se slomila.
Rekavši to, mala je ptičica odletjela.
Golubica, koja je znamen mira, razmišljala je o ovoj priči, i na kraju rekla samoj sebi:
– Ma kako se nekom činilo da je njegov mali glas nevažan za mir u svijetu, možda upravo on ne dostaje ”
Daniela Škegro/HERCEGOVINA.in
