Naslovnica Hercegovka godine Daniela Škegro: Uspomene nemaju cijenu

Daniela Škegro: Uspomene nemaju cijenu

Ugledavši sliku lijepe obiteljske kućice, s prekrasno uređenom okućnicom u jednom od oglasnika, mladi bračni par prepozna o kojoj kući se radi, te odlučiše otići na lice mjesta saznati cijenu koja nije bila navedena.
Iako je kontakt prodavatelja ispod nekretnine u oglasniku bio inozemni broj, oni su znali da se radi o kući u kojoj sada živi samo starac,čija djeca žive u inozemstvu.

Mladi bračni par odluči odmah krenuti u razgledavanje, s obzirom na to da se supruga “već vidjela” u prekrasnoj bašti , pored kojeg bih uvijek zastala nailazeći kraj te kuće.

“Prvo ćemo prije useljenja podići još jedan kat, a onda staviti iste boje fasadu. Ondje ćemo staviti veliku ljuljačku i one moderne naslonjače s ogromnim jastucima. Nasuprot toga ćemo staviti onaj veliki gril kao u kumova. Onu lozu ćemo posjeći jer bi djelovala seljački uz naš moderni “look” i ne uklapa se. Kuća ne može biti skupa ,a čovjek je star ,djeca su mu vani i bolje mu je da se čim prije riješi svega”-razgovarali su mladi supružnici na putu do željene kuće

Čim su stigli na prelijepo imanje, starac koji je bio vlasnik ih povede u razgledavanje.
Unutrašnjost kuće je odisala nekom čudnom toplinom, a svaki detalj u kući je bio neobičan. Vidjelo se kako je sve ručno i kvalitetno izrađeno od prirodnih materijala.
Iza kuće je bilo svih vrsta voćaka karakterističnih za to podneblje.
Stara trešnja je zauzimala “centralno mjesto”
Ispred kuće je bilo mnogo grmova ruža, koje su širile neopisivo lijep miris i stvarale bajkovit prizor. Vinova loza je imala značajnu poziciju pred kućom.

Nakon što su sve nestrpljivo razgledali, supružnici su vlasnika pitali za cijenu.

Starac sjetno pogleda u mladi bračni par, te brzo skrenu pogled u pravcu stare trešnje, kako ne bi primijetili njegov orošeni pogled.

“Onu trešnju je zasadio moj otac davno. Tu je bila i moja prva ljuljačka, kad bi majka kriomice zavezala uže da se ljuljam.Otac ne bi dao da se užad “glođu” ljuljanjem, pa bi majka dok je on radio pravila ljuljačku. Bila je i često jedino slatko od kojeg bi majka pravila pite, kolače i pekmez. Tu sam i svom sinu napravio prvu ljuljačku.
Svake godine bih zasadio po barem jedno stablo. Ona odrina pred kućom je posebna (pokazivao je starac na lozu pred kućom, koju je ovaj mladi bračni par mislio posjeći još dok su je gledali na slici i planirali). Za sve dane proljeća i ljeta tu bi se okupljali i razgovarali. A, s jeseni kad bi grožđe rodilo, čim bi kročili pred kuću, zasladili bi se sočnim grozdovima. Eh, koliko samo priča i tajna zna ta odrina”-govorio je starac i milovao lišće, kao da je kakvo živo čeljade.

Mladi bračni par je i dalje stajao, slušajući starca :

“Svaka cigla,svaki kamen, koji je u kući preko svojih ruku sam prebacio. I drvene ukrase sam pravio sam. U sve ovo što vidite,utrošene su godine.
Proliveno puno znoja i odricanja dok se gradila. Puno ljubavi je tu uloženo.” Mladi bračni par je stajao još par sekundi,te upitaše- “A,koja je cijena?”

“Koliko god bih rekao-vama bi bilo puno, a meni malo. Cijenu pitajte na broj koji je u oglasniku. Ovo za mene nije samo kuća s imanjem već cijelog života uspomene.Za uspomene nema cijene, prozbori starac i potraži oslonac jednom rukom na drvenom štapu, a drugom ubra jednu ocvalu ružu i stavi je u džep od košulje.

(Nepisana pravila su podjednako “pravila”! Jedno od njih glasi, kako je kupovina kuće najjeftinija kod onog koji ju naslijedio ili dobio, a ne kod onoga tko ju je gradio.)

Daniela Škegro/HERCEGOVINA.in