Naslovnica Kolumna: Djevojka s Neretve Daniela Škegro: Žensko ko žensko, uglavnom poleti srcem

Daniela Škegro: Žensko ko žensko, uglavnom poleti srcem

Foto: Ilustracija

Ispravno je ljubav smatrati svemogućom. Međutim,kada nešto što nije ni nalik na ljubav, umislimo da jeste-nastaju neočekivani momenti.
Činiti ljubav za ljubav je nešto najljepše. To oplemenjuje i nadahnjuje. Snaga koju udahnemo kad smo slabi. Ruka koja nas pridrži kada posrnemo-da ne padnemo. Putokaz koji je korak za dalje. Sreća je uvijek veća kada se dijeli, a tuga manja.

Ali,nemaju svi tu privilegiju. S toga najlošije prođu oni koji “nesreću” u početku zovu “srećo moja”. To su one situacije kada smo zaslijepljeni kod zdravih očiju. Kao omađijani nečim što samo mi vidimo, a to nešto ne postoji. Dođemo k sebi, prije ili kasnije. Tada već boli. Frustrira. Očajanje je stupilo na snagu.

“Što sam sve učinila za njega i vidi kako mi je vratio”
“Znaš kako sam se sredila, ma nije me ni pogledao”
“Desetu poruku šaljem, a on ništa”
“Sve sam mogla povjerovati, ali da je takav lažov- nikako”
“Da je bar našao neku mene vrijednu, već onu što mi nije ni do koljena”
Takvih i sličnih “priča”je mnogo. Rezultat su više čimbenika.
“A, žensko ko žensko- uglavnom poleti srcem”

Preskočila se glavna stepenica, ona temeljna. Ona na kojoj se gradi sve što je kvalitetno i dugoročno. Ona se zove poštovanje. Izostankom poštovanja nema ni kvalitetnog i smisaonog prijateljstva, ni suradnje ,a pogotovo ljubavi. Tada ne mogu priskočiti u pomoć ni najsjajnije štiklice, ni suknjice, ni parfemčići, ni savršen make-up….

Ništa “ne pije vode” bez da vas neko poštuje. Jer ni voljeti vas bez toga ne može. Voljeti onako kako treba i kako žena želi.

Sve se to na kraju obije o glavu. Taj trud iz ničega stvoriti nešto. Pristajale smo biti druge. To je najveće poniženje koje žena sama sebi napraviti može. Bile smo same kraj nekoga. Ta samoća neusporedivo više boli već kada je čovjek uistinu sam. Pretežak teret za nositi, a teško ga se osloboditi. Upadamo u zamke-očekujući nečiju pomoć. A, jedino tada možemo pomoći sami sebi. Ne dozvoliti sebi taj osjećaj omalovaženosti. Taj proizvod nakon toleriranja neodgovorenih poziva, poruka, sastanaka…Taj osjećaj bijesa jer nismo sebe voljele dovoljno.

Ponekad kažu ljudi da trebaš voljeti i ne očekivati da ti se uzvrati. Meni je nepojmljivo. Osjećala bih se kao da idem raditi u poduzeće, a da za svoj trud, rad, odricanje i vrijeme ne očekujem platu. I smatram bez obzira koliko ljubav bila nepredvidiva ispravna je vjerujem, samo ona u kojoj volite onoliko,koliko vam neko dadne razloga za to.
Nekoga previše, nekoga premalo, nekoga nimalo.

Daniela Škegro/HERCEGOVINA.in