Naslovnica Hercegovina Čitluk Danijela Luburić: Dokazala sam i sebi da mi je samo nebo granica...

Danijela Luburić: Dokazala sam i sebi da mi je samo nebo granica ako nešto zamislim

Ona je djevojka čiju stranicu na društvenim mrežama svakodnevno prati puno ljudi. Ona je i djevojka koja je osvojila nagradu Hercegovka godine. Ona je Danijela Luburić i evo što kaže za naš portal.

Za početak hoćete li nam reći tko je Danijela Luburić?

“Odrasla sam u Donjem Malom Ograđeniku, selu u općini Čitluk. Obična sam djevojka koja se trudi izboriti za ono što želi u životu. Radila sam 4 godine u Austriji i 2 pol godine u Engleskoj kao njegovateljica. Prošle godine odlučila sam da se vratim na fakultet od kojega sam odustala prije nekih 6 godina, tako da sada studiram”.

Široj javnosti poznati ste po pisanju na svojoj mrežnoj stranici Thinking Out Loud by DAŠA. Što vas je navelo da otvorite tu stranicu i počnete pisati?

“Moj prvi posao u inozemstvu bio je sa staricom kojoj je bolest oduzela govorne sposobnosti, tako da sam bila prepuštena sama sebi što se tiče društvenog života. Jednostavno mi je bilo potrebno neko mjesto gdje ću pisati o tome kako se osjećam”.

O kojim temama naviše volite pisati s obzirom na to da se na stranici zaista ima puto toga za pročitati?

“U početku, najviše sam pisala o poslu kojim se bavim, preprekama koje sam imala, a kasnije sam se ohrabrila i počela pisati o svemu što me zanima, ljuti, veseli”.

U cvijetu mladosti ostavili ste svoj rodni kraj. Kako je jednoj mladoj osobi ostaviti sve i otići trbuhom za kruhom u nepoznato?

“Ideja da odem došla je preko noći. Pregledala sam na internetu oglase, poslala par mailova i dobila posao. Iskrena da vam budem, možda bi odustala od odlaska, ali najviše sam otišla jer su osobe kojima sam spomenula odlazak rekle da neću uspjeti sama. I to me nekako vodilo. Dokazujući njima kako mogu uspjeti, dokazala sam i sebi da mi je samo nebo granica ako nešto zamislim. Po prirodi sam znatiželjna, volim raditi, volim strane jezike, volim putovati. Svaki početak je težak, tako je bio i moj. Oči pune straha, onih pitanja hoću li uspjeti, more suza, ali upornost se isplati. Najlakše je odustati, ali to nije rješenje”.

Većina onih koji su otišli vani kažu da im je najgora nostalgija za rodnim krajem?

“Kada 23 godine provedeš u istom mjestu, naravno da je nostalgija za rodnim krajem prisutna. Odjednom si se našao u mjestu gdje je drugi mentalitet ljudi, drugi običaji ali u konačnici sve ono kako si odgajan je u tebi, da ne znam na koju stranu svijeta odeš. Zahvaljujući poslu kojim se bavim, svako dva mjeseca sam kući, tako da u mome slučaju nostalgija nije previše teška”.

Vidimo po Vašim objavama da njegujete starije i nemoćne osobe. Da budemo načisto taj posao ne može svako raditi, pa možete li nam iz svog osobnog kuta reći malo više o toj temi?

“Ovaj posao je više poziv, nego li posao jer da bi osobe koje njeguješ bile sretne potrebno je dati cijelo srce, zbližiti se s njima i razumjeti ih. Netko tko nema tu crtu u sebi, neće biti sretan radeći ovo, a niti će osobe koje njeguješ biti sretne s njegovateljima koji su hladni. Nije dovoljno samo skuhati ručak, pospremiti kuću. Kada se brineš za stare i nemoćne ti si njima kao majka jer se pitaš cijeli dan kako se osjećaju, jesu li na vrijeme legli, boli li ih nešto, je li jelo previše vruće, jesu li popili dovoljno vode. Bilo je tu neprospavanih noći, brige hoće li biti bolje ako nisu dobro, pa brisanja suza kada starica od 80 godina želi majci u zagrljaj, a ti joj ne možeš reći da je to nemoguće. Zato ovaj posao nema cijenu ako radiš srcem i ono koliko ti sebe daš, nitko ti nikada neće moći dovoljno platiti”.

Svjedoci smo prije par dana da se u Hrvatskoj dogodila strašna tragedija upravo tim starim i nemoćnim ljudima. Iako se sada svi peru od toga jasno je da je sustav zakazao. Dijelite li to mišljenje?

“Ne želim se izjašnjavati po tome pitanju jer je teško reći nešto pametno. Njih više nema. To je tragedija. Prije par dana u Austriji se zapalila kuća u kojoj je izgorjelo dvoje štićenika zajedno sa njegovateljicom. Nesreće se događaju, nekada se nažalost ne mogu spriječiti. Da ste me pitali mišljenje o staračkim domovima tu bi imala što reći ovako ću ostati suzdržana”.

Ove godine osvojili ste i prestižnu nagradu Hercegovka godine. Iskreno s obzirom na konkurenciju jeste li očekivali da će ta titula doći u Vaše ruke?

“Moju stranicu prati 9861 duša, dodajte k tome i privatni profil, znala sam da imam veliku podršku, ali nisam znala da ću pobijediti jer sam bila u kategoriji sa Sanjom Markić koja također ima veliku podršku. Svi koji smo pristali sudjelovati u tome izboru smo se nadali pobjedi, onaj tko kaže da nije taj nije ni iskren”.

Kakvi su osjećaji kada se na pozornici pred punom dvoranom prima to priznanje?

“Ja sam tu večer bila umorna jer sam cijeli dan provela na fakultetu. Nisam bila potpuno koncentrirana pa kada je Sanja Markić osvojila nagradu mislila da je to to. Tek poslije sam shvatila da joj je uručena nagrada ispred časopisa Fenix. Kasnije kada su prozvali moje ime, noge su mi se odsjekle od treme. Osjećaj je neopisiv i velika je čast primiti priznanje poput toga”.

S obzirom na mladost sigurno imate puno planova za budućnost, pa možete li nam otkriti neke od njih?

“Jedan od planova mi je završiti fakultet, a ostale planove ću zadržati za sebe u slučaju ako se promjene jer život je nepredvidljiv”.

Evo za kraj što možete poručiti našim čitateljima?

“Cilj je biti čovjek, a sreća je ostati dijete.” Slijedite svoje snove i vjerujte u sebe”.

HERCEGOVINA.in