Naslovnica Show Lifestyle Danijela Luburić: Kada me vi budete, hranili, oblačili, plaćali mi račune, moj...

Danijela Luburić: Kada me vi budete, hranili, oblačili, plaćali mi račune, moj život vodili, tada mi možete davati naredbe

Od kada znam za sebe, voljela sam raditi.
Početi ću priču od pilanja drva ručnom pilom, sa djedom, do okopavanja vinograda sa tatom. Do toga da si me mogao prije vidjeti sa motikom u ruci nego li sa krpom u rukama.
Dalje, upisala sam srednju školu za hotelijersko turističkog tehničara, gdje bi uvijek nakon škole odlazila raditi kod tate u kafić. Stizala sam i raditi i učiti i uvijek bi prolazila četvrticom ili peticom.
Nikada nisam bila besposlena, i nikada me nije bila sramota raditi bilo kakav pošten posao, jer kada ne radim osjećam se beskorisno.

Nakon srednje škole upisala sam se na fakultet u Mostaru.
Na Filozofskom fakultetu upisala sam studij hrvatskog jezika i književnosti, a na FPMOZ-u sam upisala studij pedagogije.
Na drugoj godini počela sam raditi u Međugorju gdje sam ostala raditi skoro 4 godine. Stizala sam i raditi i učiti, a uživala sam i u jednome i u drugome do dana kada su mi na trećoj godini, na referafi FPMOZ-a izgubili index koji mi je vraćen tek dva mjeseca kasnije.

Zbog nepravde koja se tu dogodila, pauziram sa fakultetom, ubijeđena da se nikada više neću vratiti na isti.
Što se posla tiče, kakav sam radnik bila, mogu reći moji šefovi kod kojih sam radila. Najčešće, kada su me nekome komentirali, rekli bi: “Ona radi kao da sebi radi. Toliko je predana.”, a to kako ja radim uvijek su znali cijeniti i nagraditi.
Kasnije se upuštam u avanturu zvanu “Restoran Bonaca”, gdje radim kao pomoćna kuharica, na Hvaru, gdje sam pomagala i snalazila se u svakoj ulozi po pitanju rada restorana. Od kuharice do bukerice (jer sam govorila engleski, talijanski, a pomalo i njemački).
Sezona se završila, pa odlučim otići u Austriju. Sama sebi pronađem posao preko oglasa u novinama. Posao njegovateljice.

Plan je bio raditi dok sezona na Hvaru opet ne krene.
Tri godine za redom, nakon sezone na Hvaru, šef me je zvao da se vratim i nudio mi iste uvijete kao što ih imam u Austriji. Hvala mu na tome, ali ja sam jednostavno osjetila potrebu da ostanem uz nepokretnu staricu jer sam smatrala da sam joj potrebnija.
Do prošle godine radila sam na istom mjestu, s tim da sam 2017-te počela kombinirano raditi na relaciji Austrija-Engleska.

Prošle godine osjetim potrebu da se vratim na fakultet i nastavim tamo gdje sam stala jer to sam ostala sebi dužna.
Sada studiram i radim u Austriji. Koliko god ta kombinacija bila zahtjevna, stiže se sve kada se nešto želi.

Poenta mog statusa je kako nema potrebe da mi netko govori kako trebam razmišljati i kako ne smijem nešto komentirati. Kroz život sam se sama borila, sama padala, lomila se, plakala, dizala se, koračala dalje i opet ću.

Bila sam glasna uvijek kada je neka nepravda u pitanju i još ću biti.

Konstruktivna kritika, kritika, pohvala, zdrava rasprava, uvijek su dobrodošli. Ali u razgovoru sa mnom kada upotrijebite izjave poput:
“MORAŠ”, “NE SMIJEŠ”, “PIŠI ONO ŠTO VOLIM ČITATI, PUSTI TO!”…, a tek izjave uvredljivog sadržaja, jer nam se mišljenja ne podudaraju, tada znajte da ste mi stali na “žulj”.

Kada me vi budete, hranili, oblačili, plaćali mi račune, moj život vodili, tada mi možete davati naredbe. Dok god sam samostalna i svoja, nemate pravo.

Dovoljno sam odrasla da znam sama uvidjeti svoje greške, ako pogriješim i dovoljno pametna da pročitam neke situacije i vidim o čemu se točno na nekom području radi.
Ne pišem po narudžbi. Nisam nikada.

Pišem o onome što mi je u određenom trenutku u srcu ili u mislima. Možemo argumentirati, ali me ne smiješ vrijeđati niti mi naređivati kakva da budem i kako da mislim.

Thinking Out Loud by DAŠA