13.8 C
Mostar
Petak, 29 ožujka, 2024

Darko Juka: Iščezli spomenici

U povodu smrti velikoga Florijana Mićkovića, u cijelosti prenosim moj tekst iz studenoga 2016. godine, nastao iz revolta, nadahnut usudom njegovih skulptura. Tekst je danas dijelom moje knjige kolumni ”Jukine crtice” (Matica hrvatska Mostar, 2020., str. 39.)

- Oglas -

Piše: Darko Juka
Foto: Ćiril Ćiro Raič

Odveo je, prije par dana, Vladimir Ćiro Raič, sin pokojne mostarske fotografske legende Ćirila Ćire Raiča, jednu mladu djevojku i posjeo ju na prazno, vremenom pojedeno, kameno postolje u mostarskomu Zrinjevcu… Gledali su ih ljudi, čudeći se onomu što rade, a djevojka je zauzimala neobičnu pozu, dok se Ćiro pripremao ”okinuti” fotku…

Oni šetači mostarskim gradskim parkom koji su početak Domovinskoga rata dočekali kao zreli ljudi jamačno su brzo shvatili što se događa, prepoznali su pozu nestaloga brončanog spomenika, ”Ženskoga akta”, koji je punih trideset godina bio ”stalnim stanovnikom” parka i, jedne noći ratnih devedesetih, netragom nestao… Postolje se, u ovih gotovo dva desetljeća otkako je prazno, premetnulo u spomenik spomeniku, a Ćiro, čiji je otac fotografijom ovjekovječio nestalu skulpturu, odlučio je prosvjedovati fotografijom koja vrišti: ”Gdje je Mićkovićev spomenik?”

- Oglas -

Eto, odgovorih vama mlađima čije su ruke taj spomenik modelirale u glini, načinile potom kalup i izlile ga u bronci, i tako svojemu vlasniku priskrbile diplomu akademskoga kipara, i to, ni manje ni više, nego u klasi velikana Antuna Augustinčića. Florijan Mićković taj je kipar kojemu je Grad Mostar 1964. otkupio diplomski rad i, dopremivši ga iz zagrebačke radionice, postavio u park, za vječnost u kojoj, ipak, nije trajao. Netko je, naime, imao drukčije planove, netko se trudio (jako se naprezao) razmišljati pa je u svojim mukotrpnim nastojanjima, s pregrijanim kratkim vijugama, dokučio kako su tamo neki stručnjaci i gradski oci iz 1964. pogriješili, kako bi tu pogrješku trebalo ispraviti i tu gromadu izmjestiti iz parka, ali kako bi se usput (sinulo je trudbeniku) moglo nešto i privrijediti, broncu istopiti i namaknuti nešto love: ”Pa nije lako nosati spomenike naokolo, i to onako teške, treba to uredno naplatiti!”

Mićković baš nije imao sreće (Amerikanci bi kazali: ”He couldn’t catch a break”) pa se pojavilo još nekoliko sličnomišljenika, samo što ovi nisu uklanjali nego ”dorađivali” Mićkovićeva djela. Brojna ”nepoćudna” poprsja su bacana, razbijana, topljena, minirana… Hajde dobro, rat je, pa je razumljivo da, dok granate koje ubijaju mostarsku djecu ispaljuju bradati divljaci s kokardama i njihovi kompanjoni u maslinastim odorama i s petokrakama na glavama, gnjev izazivaju i likovi narodnih junaka bivšega sustava. Međutim, zašto je kiša puščanih zrna završila i u licu Silvija Strahimira Kranjčevića, postavljenomu na pročelju Glazbene škole na mostarskoj Musali? Zašto je pucano u glavu slikara europskoga ranga Milivoja Uzelca? Obojicu je ovjekovječio Mićković, obojicu je ”doradila” strojnička paljba… I puno ih je još na popisu pa ih je sam kipar, proslavljajući u Galeriji ”Aluminij”, 2013. godine, pet desetljeća svojega stvaralaštva, nazvao ”plejadom ranjenika”.
Pomirio se on, jadan, s ratnim usudom, s polomljenim djelima, spaljenim ateljeom i ranjenom dušom, zaključivši kako je to ostavio iza sebe. A onda dođe veljača 2014. i nekih 2000 pripadnika vrste ”homo non sapiens” provalilo je u novouređenu Gradsku vijećnicu Mostara i u (srpski rečeno) ”paramparčad” usitnilo Mićkovićeva poprsja dvojice vrhunskih mostarskih slikara Karla Afana de Rivere i Mehe Sefića.

- Oglas -

Eto Mićkoviću iskustva i iz 21. stoljeća!
Pišem, i glavom mi prolazi kako su, u Prvomu svjetskom ratu, s hrvatskih crkava skidani zvona i bakreni krovovi pa pretapani u strjeljivo. Tako su rastopljeni krovovi dubrovačke katedrale i tadanje zagrebačke Sveučilišne knjižnice odnosno današnjega Hrvatskog državnog arhiva, kao i krov Tesline (prve europske i druge najstarije svjetske) hidroelektrane, izgrađene podno Skradinskoga buka na rijeci Krki (eto slučajnosti koja snaži pouku, i Tesla je višestruko miniran 1990-ih)… Ali, isto se tako prisjećam i kako su se Mađari uljudno ”riješili” svojega spomeničkog naslijeđa iz razdoblja komunizma i, na nekoliko hektara zemljišta na rubu Budimpešte, napravili ”Szoborpark” izloživši u njemu predimenzionirane skulpture iz bivšeg režima, koje privuku čak 50 tisuća turista godišnje. Međutim, oni ”naši” s prenapregnutim vijugama, dok su valjda mjerkali koji uzor slijediti, ”mudro” su shvatili kako je onaj prvi lakši i – isplativiji! Na istomu je tragu otišao vragu i jedini mostarski sačuvani ”Ćiro” (parna lokomotiva) koji nije dočekao slom agresije na Mostar. Sudbina mu je (službeno) nepoznatom!

Nisu ni drugi gradovi i zemlje iz susjedstva imale ništa manje ”mudrih” otuđivača i dorađivača nepoćudnih (i naplativih) spomeničkih rješenja, što potkrjepljuje podatak iz dokumentarca Irene Škorić imena ”Neželjena baština”, o oštećenju i rušenju otprilike 3000 spomenika NOB-u na ozemlju bivše Jugoslavije. Dok su jedni ”homo non sapiensi” uništavali spomenike, drugi pripadnici vrste masovno su rušili bogomolje, spaljivali pismohrane, muzeje, knjižnice… Onda, dok su mudrost i znanje u obliku dima znamenito putovali k nebu, uz kulturocid došao je i nominocid pa je u Mostaru, u opsežnomu preimenovanju ulica, svoju izgubio i najveći među seljacima, Matija Gubec. Možda onaj što nije prepoznao Kranjčevića, ili netko sličan njemu, nije primijetio ni kako mu gumica s plejade mostarskih ”komunjara” prelazi i na vođu hrvatskoga seljačkoga ustanka… Draže mi je to vjerovati, nego pomisliti kako je Gubec bio nepoćudnim jer je ustao protiv hrvatske vlastele, a na to se mlade ne smije poticati glorifikacijom jednoga ”teroriste” – Ni čut!

Da privedem kraju, Ive Šimat Banov, autor kapitalnoga djela ”Hrvatsko kiparstvo od 1950. do danas”, i jedan od najvećih autoriteta za kiparstvo u Hrvata, sastavio je knjigu eseja o urušavanju mjerila na području spomeničke baštine, što je dovelo, kako kaže, do ”kretenizacije i spomeničke ridikulizacije Hrvatske”. Žalim samo što svoj rad nije proširio i na ovu stranu granice. U razgovoru za Tportal, Banov je zaključio je kako Hrvatskoj kronično nedostaju spomenici ”iz čista mira”, spomenici kontemplacije i optimizma: ”Smrtno smo ozbiljna sredina, narod. Spomenici nam nastaju radi komemoracija, jubilarnih povoda i datuma, ‘naših’ i ‘vaših’ ili trijumfalizma pobjednika nad poraženima; mi smo u spomeničkom smislu velika nekropola ili barem groblje. Kakvi bi bili ti spomenici iz čista mira? Onakvi kakve susrećete u gradovima Europe i svijeta, gdje ulicama ‘hodaju’ žabe, lavovi, cirkusanti, banane, slonovi, ovce, građevinske mistrije ili Cesarov palac. Oni koji će navući malo vedrine u tvoje oči i tvoj život. (…) Život je lijep i dug. Ljudi su ga učinili kratkim i nesretnim.”

Mostar je imao spomenik u parku, spomenik poput onih koje Banov zaziva. Mićković se, u svojoj 81. godini života, još uvijek nada kako nije istopljen, nada se kako je samo pomaknut, otuđen i kako danas resi intiman prostor nekoga strastvenog kolekcionara / kriminalca koji je unajmljivao pse rata za haračenje po muzejima i po javnim površinama u korist rasta svoje zbirke. Hajde, za Irak, Egipat, Libiju, Siriju i druge žrtve orkestriranih rasapa i ptice na grani znadu kako ta priča pije vodu. Međutim, strah me onoga našeg s kratkim, a vrućim vijugama… Preveć ih je takovih tih mračnih godina haralo ulicama!

Uh, bojim se kako nemam pravo o takovima pričati u prošlomu svršenom vremenu!

- Oglas -

Povezani članci

Ostanite povezani

25,468ObožavateljiLajkaj
416SljedbeniciSlijedi
1,170PretplatniciPretplatiti
spot_img
spot_img
spot_img
spot_img
spot_img
spot_img
spot_img
Mostar
isprekidani oblaci
15.5 ° C
15.5 °
14.9 °
72 %
1.3kmh
75 %
Pet
18 °
Sub
20 °
Ned
18 °
Pon
19 °
Uto
14 °

Najnovije

spot_img