Naslovnica Hercegovina Darko Juka: Moja utopija je potpuna strast u iskrenosti

Darko Juka: Moja utopija je potpuna strast u iskrenosti

Razgovaramo s mladim, svestranim čovjekom, Mostarcem Darkom Jukom, kojem su iz tiska ovih dana izišle tri nove knjige, nastale tijekom njegova dugogodišnjeg rada u književnosti i novinarstvu.

Ima 38 godina života i punih 20 godina zavidne karijere, od početaka na Hrvatskoj radiopostaji Mostar i nekoliko dnevnih novina u kojima ostavlja upečatljiv trag, preko Aluminija d.d. Mostar u kojem je deset godina bio prepoznatljiv direktor Odjela korporativnih komunikacija i u kulturnim krugovima zapaženi ravnatelj umjetničke Galerije Aluminij. S početkom ove ”okrugle” 2020. sabrao je svoje književno i novinarsko stvaralaštvo i hrabro izišao pred čitateljsku publiku s čak tri impozantna djela.

Sami pojam troknjižja impresionira! O kojim je knjigama riječ, predstavite nam kratko svaku od njih…

-Utisnuto među koricama našlo se sve ono što sam stvarao kroz proteklih više od deset godina, kako na poetsko-proznomu, tako i na novinarskomu planu, premda se kod mene i taj novinarski, kolumnistički svijet snažno prožima sa svime onim što proživljavam i osjećam kao književnik. Nije bilo lako odvažiti se na rekapitulaciju jednoga desetljeća, napose kada je postalo očito kako će to iznjedriti tri međusobno različita djela. Zato sam za prosudbu zamolio šestoricu respektabilnih ocjenjivača i, tek nakon njihova ”pečata”, krenuo u realizaciju, a osjećam osobit ponos jer je, kao nakladnik, iza troknjižja u cijelosti stala Matica hrvatska Mostar koja se rijetko upušta u izdavačku djelatnosti. Iznjedrio sam tako moju treću knjigu pjesama Teštamentum, knjigu dvaju potresnih memoarskih priča iz dva rata Krikovi sjećanja i knjigu koja objedinjuje stotinu mojih kolumni objavljivanih u nizu medija, otisnutu pod nazivom Jukine crtice, imenom koje me odredilo kao kolumnistu.

Akademik Josip Muselimović, sveučilišni profesori Mile Lasić, Ivica Šarac i Antun Lučić, nagrađivani pjesnici Tomislav Marijan Bilosnić i Stanko Krnjić napisali su izvrsne recenzije. Politolog i eurolog Lasić ocjenjuje da demonstrirate ”zreo političko-kulturološki govor o teškim temama i u Hrvatskoj i u BiH”, dok Muselimović povlači paralelu između Vašega i djela Šenoe i Matoša, nazivajući Vas ”plemenitim kavgadžijom pera”?

-Ne krijem da imponira način na koji su moje kolumne doživjeli dvojica istaknutih javnih djelatnika koji u sami u svojim istupima dekonstruiraju broje nametnute društveno-političko-povijesne mitove našega vremena. U Jukinim crticama obrađujem niz nepoznatih ili manje poznatih, uglavnom zaboravljenih zabilješki iz mostarske i hercegovačke prošlosti, ciljano prožimajući naoko nespojive svjetove. No, kako su to određivala moja raspoloženja zbog opasnih društveno-političkih kretanja koja silovito stješnjuju moju i našu tjelesnu i mentalnu slobodu, na čiju ugrozu burno reagiram, značajan dio kolumni moj je odgovor na devijacije i moralne sunovrate kojima smo bili i jesmo okruženi.

Imali ste autorsku FB stranicu na kojoj ste plasirali svoja promišljanja. Ugašena je?

-Neka moja pisanja i istraživanja postala su, nažalost ili nasreću, javnim dobrom. Iskreno, smeta me preuzimanje mojega autorskog djela bez navođenja imena autora. Ne smeta me stavljanje u drugi kontekst, uporaba ulomaka iz mojih tekstova od strane onih koji stvari koje tematiziram promatraju iz neke druge perspektive, ali su dužni moje misli prenijeti vjerodostojno, jednako tako ih i potpisati. Ulomci iz tekstova u kojima analiziram naše kulturološko-prosvjetno-moralne devijacije prenose se kao neki univerzalni citati. Istraživanje o pogibiji Tihomira Mišića, analiza tijeka Lipanjskih zora, moja raščlamba zbivanja vezanih za eksploziju mostarske cisterne zbog koje sam primio čestitke nekih regionalno etabliranih povjesničara, toliko su puta pretrpjela copy-paste da se u tomu ”preljepljivanju” nekako ”zaboravilo” kopirati i moje ime pa se na čitave moje odlomke i rečenične konstrukcije počelo ”lijepiti” neka druga imena. Ne volim tu nekažnjivu lagodnost digitalnoga doba u stvarnoj krađi i taj je osjećaj pokradenosti presudio u odluci da uklonim autorsku stranicu i sve kolumne ukoričim, s precizno navedenim nazivima medija i nadnevcima izvorne objave, čime štitim moje autorstvo i darujem svoje stvaranje svima koji će ga znati cijeniti.

Vaše pjesništvo pratimo godinama, može se kazati da mu desetljećima ostajete vjerni, a nerijetko i u stihu iskazujete jednaku strast u kritici lažnog morala, izdaje, nevjerstva svake vrste… Sead Begović u Vijencu zapisuje da nam ”kao uporan moralist razotkrivate blasfemične ljudske odnose”, a prof. Lučić poentira da je Vaš stih ”prožet ironičnim stavom, ali i autoironičnim upitima, praćenim lucidnim i oštrim uvidima u zbilju, ljude…”. O čemu sve poeta Juka piše u svojim pjesmama?

-Svakomu onomu tko ”diše” poeziju, pišući ju ili čitajući ju, ne treba posebno pojašnjavati zašto je lakše napisati britku kolumnu, čak i priču ili roman, negoli u par kratkih stihova jedne pjesme kanalizirati uzburkano more emocija, ukrotiti bujicu svega onoga što želi poteći iz srca, uma, ljutnje, bijesa, strasti, požude… Oni koji osjećaju moju poeziju znadu kako ju prožima i pitko-nježni ljubavni stih, i erotično-plamteći izrijek strasti, i romantičarski domovinski zanos, i osuđujući srok spram izdanosti i nepravde, i uznemirujuća sociološko-filozofsko-religijska misao, i narativ mojega beskrajnog traganja za vrlinama iskrenosti i pravičnosti u međuljudskim odnosima. Tu ne mislim na umirujuće kontemplativne i dosadno jednolične nirvana-doline. Moja utopija je potpuna strast u iskrenosti. Ne dao Bog da svi mislimo jednako, ali i u prijeporima, ma koliko ih ostrašćeno argumentirali, tražim čovjeka koji su izdignuo iz kaljuže omalovažavanja, snishodljivosti, samodopadnosti, licemjerstva, izdaje i laži.

Zašto Teštamentum? Ne opraštate se valjda od pjesništva?

-Nipošto! To sugerira jednu drugu vrst oporučnosti. Nešto što, kao poruku i čvrsto životno opredjeljenje, prije svih ostavljam u nasljedstvo mojim sinovima, a onda i svima onima koji odaberu pustiti srcu moja djela. Manji dio mojih pjesama naslanja se na našu baštinu i ispisujem ih govorom naših starih sa sestrinskih hercegovačkih i dalmatinskih kamenjara. Iz stihova jedne od takovih pjesama izrođeni su i naslov jednoga od ciklusa i sami naziv knjige. Kao što zapisah, ”teštamentum ovo moj je, vers pri’ vengo zamuknen”.

Poeziju Vam je prepoznao i zagrebački Vijenac, prije par tjedana tiskali su dvanaest Vaših pjesama, a to nije prvi put da ste objavljeni u tom prestižnom časopisu koji, pod okriljem Središnjice Matice hrvatske, izlazi već 150 godina?

-Poetski prvijenac Sjetni tragovi, objavio sam 2003. godine, a Usud tišine uslijedio je dvije godine poslije. Otad, ciljano, nisam ukoričio svoje poetsko stvaranje, želeći okušati kako će na ono što pišem reagirati časopisi odnosno njihova stručna povjerenstva. Ostavio sam sebi podulji prostor pjesničkoga zrenja i u tomu je razdoblju moja poezija otisnuta na stranicama Vijenca, Motrišta, Hrvatskoga slova i Osvita. Sve to ishodilo je knjigom Teštamentum, s ukupno 38 pjesama, razdijeljenih u pet ciklusa: Istisnute riječi, Uloga odraza, Sirenski pjev, Humak umrlih i Teštamentum. Ova je knjiga moj prijelomni čin u svijetu pjesništva i od nje zbilja imam velika očekivanja. Kažu da, nakon objave, knjiga živi svoj život, neovisno o njezinu tvorcu, a ja od Teštamentuma očekujem proboj do ruku, očiju i srca poklonika i poznavatelja poezije. Kao svaki dobar otac, zaštitnički i privrženo, nadam se osjećaju ponosa prateći taj život koji se sada odvojio od mene.

Veliku potporu u priređivanju knjiga pružio Vam je urednik Matičinih Motrišta, pjesnik Miro Petrović?

-Mogu slobodno kazati kako je kava s gosp. Mirom imala sudbinsko značenje. Pregledavši rukopise, osobno se zauzeo da Matica uzme moje knjige pod svoje okrilje. Pomagao mi je nizom iskustvenih savjeta i povezao me s gosp. Bilosnićem. Predsjednica i počasni predsjednik mostarske Matice Ljerka Ostojić i Josip Muselimović otišli su i korak dalje, uvrstivši promociju mojega troknjižja u program ovogodišnjega Mostarskoga proljeća. Međutim, život piše svoje priče i nesretna nam je korona oduzela radost Dana Matice ove godine, ali ipak nije rečeno da je sve propalo. O tomu kada dođe vrijeme…

Moram prokomentirati i dizajnerska rješenja sve tri knjige. Korice uistinu oduzimaju dah…

-Marin Musa i njegov Shift majstorski su pretočili moju viziju i duh mojega stvaranja u zbilja snažna dizajnerska rješenja. Uz Crtice koje su odjenute u novinarsko ruho pod teškim udarcima strojopisa i Teštamentum koji maestralno spaja gotički stil s čistim modernističkim minimalizmom, moram istaknuti Krikove sjećanja čija korica tegobnost ratnih priča i za nju vezanih ljudskih sudbina oslikava jedinstvenim autentičnim ornamentom krika sa srednjovjekovnoga stećka iz Gornjega Pologa kod Mostara. Jako sam zadovoljan dizajnerskim rješenjima jer je koricama oplemenjen moj autorski rad odnosno taj sadržaj koji sada ide u ruke čitatelja.

Gdje će Vaše knjige biti dostupne? Hoćete li ipak raditi promociju?

-Raduje me najaviti kako će se sve tri knjige ovih dana naći na policama knjižare Alfa, a za promocije ostaje vidjeti ono za što maloprije kazah ”kada dođe vrijeme”. Naime, uz dva desetljeća tradicije Dana Matice hrvatske u Mostaru, razvidno je kako se oni ne predaju tako lako, čak i pred pandemijom! K tomu, imam u planu predstaviti knjige i u nekoliko drugih gradova u Hrvatskoj i u BiH, no u ovomu početnom dijelu usredotočio sam se na medijsku i promociju na društvenim mrežama te, što je posebno bitno, kanim se javiti na neke značajne književne natječaje.

Nadahnuće ili rad, što je presudno za stvaranje dobre poezije?

-Nerazdvojan spoj nadahnuća, pripravnosti na pisanje i na stalnu borbu s manjkom vremena i koncentracije. Najsretniji bih bio kada bih mogao odbaciti u životu sve ono što me opterećuje i odvaja od pisanja, a tu prije svega mislim na obveze koje traži priroda posla kojim se bavim, jer struka u kojoj djelujem, bilo da je riječ o novinarstvu, društvenomu aktivizmu ili odnosima s javnošću, nema radno vrijeme i ona čovjeka nemilosrdno usisava, otimajući mu sate i sate aktivnoga dnevnog razdoblja koje se prečesto rastegne do kasno u noć. Međutim, u realnosti koja uvijek iznova potvrđuje kako se od umjetničkoga stvaranja u ovomu dijelu svijeta ne može živjeti, čak ni preživjeti, čovjek radi za kruh svagdanji, a piše onda kada stigne… U svakomu slučaju, puno je više onoga u mojim njedrima od onoga što stigne srasti s papirom.

Jeste li, u vremenu pandemije, imali vremena posvetiti se više svome stvaralaštvu ili ste zapravo nastavili raditi u brzom tempu kao i ranije, dok ste vodili Galeriju Aluminij, upravljali Aluminijevim odnosima s javnošću, radili autorsku TV emisiju ”Kulturno, s Darkom Jukom”?

-Manjkalo mi je vremena i za obitelj, a kamoli za stvaranje. I troknjižje je, naime, bilo u planu za objavu još u ožujku, pa je sve dočekalo svibanj. Da nisam u pothvat objedinjenja svega onoga što sam stvarao krenuo još s koncem prošle godine, pandemija bi odgodila objelodanjivanje ovih naslova još zadugo. Ipak, sve se lijepo raspetljalo i, priznajem, sretan sam.

Postali se prepoznatljivi kao press-lice kriznog komuniciranja u vremenu kada nas je sve okružio strah. Narod je u Vama prepoznao smirenost, odlučnost… Način na koji ste komunicirali prihvaćen je pozitivno, onako kako je javnost u Hrvatskoj percipirala isturene čelnike Nacionalnog kriznog stožera?

-Volio bih da nije bilo što je bilo, ali priroda nas s vremena na vrijeme odluči podsjetiti na našu krhkost, samo se ne mogu oteti dojmu kako jako brzo zaboravimo na sve opomene, upozorenja, pružene šanse… Ukazala se potreba, i ono iskustvo koje sam imao stavio sam na raspolaganje. Ako sam uspio nekomu pomoći, barem iskrenim nastupom, sretan sam zbog toga.

Imate li nove planove, kada je o književnosti riječ? Kakvom vidite budućnost umjetnosti nakon prirodne nesreće koja nas je pogodila?

-Umjetnost je besmrtna! Okolnosti, vrijeme i (anti)ljudi mogu ju usporiti, ali nema toga predatora (ni virusa ni čovjeka) koji bi ljudsko stvaralaštvo mogao zatrijeti. Sve u čovječanstvu može zamrijeti, osim stvaralačkoga nagona odabranih. On će naći načina probiti se u danas povelikoj masi zastranjenja i iskoračiti u ono što će biti dijelom civilizacijskoga naslijeđa. Što se mene osobno tiče, ako se uspješno organiziram, sljedeće godine konačno izlazim sa zbirkom pripovijetki u kojima hodim rubom onostranoga, približavajući nam neka stvarna vremena i neke stvarne osobe minuloga doba, zaogrnute plaštom intrigirajuće mistike i nadnaravnoga. Dugo radim na tomu i radujem se novom susretu sa svojim čitateljima.

Dnevni list