Naslovnica Hercegovina Čitluk Darko Juka: Ne diraj, zaklinjem te Bogom, ne diraj ništa što pripada...

Darko Juka: Ne diraj, zaklinjem te Bogom, ne diraj ništa što pripada vojsci!

Danas njihova imena možda ne bude neku posebnu emociju…
Čak i da im je usud dopustio neku drukčiju priču, vjerojatno bi se veći dio njih dosad prirodno oprostio s našom stvarnošću, a dugovječniji pojedinci među njima, pak, bili u dubokoj starosti… No, da im je život dao šansu, proživjeli bi ga, iskusili bi sve ono što se samo jednom iskusi po prvi put i sve ono što je vrijedno pamćenja i što, kao niz sitnih pojedinosti u mozaiku nečijega trajanja, zapravo i čini život smislenim, ispunjenim, proživljenim.

Ali, nije tako bilo…
Bio to je jedan u nizu ratova koji je protutnjao ovim podnebljem i poharao živote ovdanjega puka… Ubio se rastrojeni Hitler, kapitulirala je Njemačka, podijeljeni su prostori utjecaja velikih sila, podignuta je ”željezna zavjesa”, novi je poredak u naše krajeve donio dotad nepoznato društveno uređenje, a proletarijat je posebno ”osakatio” seljake. Izmrcvareni svijet čije su izbe i ambare (o)pustošili rat, svakojake desetine i zadrugarske otimačine, tih se godina još mirio s tminom nad sudbinama muževa koji su odvučeni na poslijeratne marševe smrti i u ponore stotina dubokih jama. Nije bilo izbora nego, po tko zna koji put ponovno, prihvatiti novu stvarnost i stoički podnositi muke, ufajući barem u bolju sutrašnjicu svojega potomstva.

Ali, rat nije samo dok je rat…
Njih petnaestoro jedanaestogodišnjih mališana vraćalo se s nastave. Bila je srijeda, 7. veljače 1951. godine, negdje oko 15 sati, usred čitlučke čaršije, kod groblja Podadvor… Trebali su, kao i svakoga drugog dana, onako veseli i glasni, doma na užinu pa se latiti poslova koji su ih čekali u i oko kućanstva. Tko zna kojemu od njih nesretnika prokletnica je privukla pozornost, vireći iz plota… Zaostala iz još jednoga u nizu ratova koji su protutnjali ovim podnebljem i poharali živote ovdanjega puka, smrtonosna bomba zagolicala je maštu jednomu od dečkića. Podigao ju je i tada je Brotnjo okovala teška tama! Učinila je ono zbog čega je napravljena, ispunila je svoju svrhu, odbacila osigurač i divljački rastrgala nejaka tijela. Dijelovi jedanaest čitlučkih mališana prekrili su onaj dio prometnice koja se odvaja u smjeru Žitomislića. Ti maleni prsti, te tanašne ruke, noge… Neopisivi užas! Tamnocrvena anđeoska krv ponovno je natopila tvrdu zemlju Hercegovine…

Prokletnica je ispunila svoju misiju! Jedanaest ugašenih sudbina, jedanaest tek ”zinulih” na svijet! Četvero ranjenih nikada nisu zaboravili. Ako je tko među njima dočekao 1991. i još jedan u nizu ratova koji je protutnjao ovim podnebljem i poharao živote ovdanjega puka, zacijelo je, držeći ih čvrsto za ramena, preklinjao svoje unuke: ”Ne diraj, zaklinjem te Bogom, ne diraj ništa što pripada vojsci! Ne diraj! Ako vidiš, nađeš, ako ti netko pruži, trči dijete u drugu stranu, trči koliko te noge nose! Ne diraj!”
Danas njihova imena možda ne bude neku posebnu emociju… Nema spomen-ploče, spomen-dana, novi naraštaji za njih nisu čuli… Zato, od srca hvala Brotnjo.info
što nas podsjeti, što nas pouči, što im jučer pobroja ta malena, ta nevina imena koja bi morala potaknuti i suzu i tihu molitvu i nagon da stalno i iznova opominjemo našu djecu. Jer, nije rat samo dok je rat i nije smrt od rata samo dok je rat!

Bila je srijeda, 7. veljače 1951. godine, oko 15 sati, prije punih 70 godina, kada poginuše učenici 5. razreda čitlučke osnovne škole: Mirko Barić, Zdravko Kordić, Stojan Ljolje, Ivica Pejdo i Drago Vidić iz Blizanaca, Niko Karačić iz Biletića, Slavko Buntić, Pero Prskalo, Drago Zubac, Jago Zubac i Jure Zubac iz Paoče. Ranjeni su: Ivan Jerkić i Pero Krndelj iz Blizanaca te Mate Doko i Ivan Paponja iz Paoče. Rajne duše njihove zavrjeđuju naš kolektivni spomen!

Piše:  Darko Juka