Prolazeći večeras pokraj ogoljelih stopala svježe ubijenih mostarskih platana, ne mogah se nikako oteti dojmu kako se ti panjevi svih ”bolesnih” mostarskih patrijarha koje su ”morali” dekapitirati surovim lancima razjarenih motornih pila, redom nalaze neposredno ispred ulaza u neka raskošna i neka profitna zdanja s manjkom manevarskoga prostora za pristup vozilima… i kako uglavnom izgledaju jedro, onako svojstveno zdravomu deblu – u nijansama svijetlosmeđe boje, bez oštećenja, truleži, znakova nagriženosti, bez opravdanosti za ubojstvo!
Opravdanosti nema, ali motiv se nazire!!! U osjećaju potpune bespomoćnosti pred naplavnim maloumništvom i malograđanštinom koji mojoj djeci otimaju budućnost u ovomu gradu, vraćam se recima svoje kolumne koju u dahu, u sličnomu raspoloženju, napisah i objavih 13. svibnja 2017. godine.
Piše: Darko Juka (Jukine crtice, 2020., str. 239.)
Foto: Lasic Stojan-Stole
Djelatnici Parkova uz rubove nogostupa mostarskih ulica ovih dana sade 150 novih stabala, popunjavajući višegodišnje rupe u starim gradskim drvoredima Zagrebačke, Splitske, Tomislavove, Viševićeve, Domagojeve, Radićeve, Zvonimirove, Tvrtkove, Katarinine ulice… Sade mlade lipe i platane, oplemenjujući grad i nekim novim vrstama koje će, kako su naveli, biti jako dojmljive u jesenskim zlatno-crvenim bojama.
Krasna bi to bila vijest, da u njoj iz Parkova nisu pozvali (apelirali) na građane da ne lome i ne uništavaju ta stabla, jer ih je dosad ”više od 300 uništeno namjerno”!
Sramota je to koju je uistinu trebalo izreći! Malograđanština je to i bolesna destruktivna potreba o kojoj je trebalo progovoriti! Civilizacijska je to kaljuža Mostaraca, ali i profesionalni poraz gradske policije i Gradskoga poglavarstva, jer je netko, jer su neki uspjeli polomiti tri stotine (?!) gradskih stabala na javnim površinama, a da nitko nikada za to nije priveden, nitko kažnjen, nitko obješen nasred Rondoa, na kojemu sada imamo čak šest predivnih stupova javne rasvjete za barem šest urbicidno raspoloženih divljaka…
Pretjerujem? Nisam!
Priča iz prve ruke ide ovako:
Moja supruga šeće Ulicom kneza M.V. Humskoga, tamo pokraj Zahumki i negdanjega Liska parka, gurajući ispred sebe našega mališana u dječjim kolicima. Iz dvorišta jedne od tamošnjih obiteljskih kuća izlazi kamiončić čiji je vozač nesposoban napraviti odgovarajući manevar i uključiti se u promet, jer mu se na putu ispriječilo – javno stablo. Zamislite, tamo neki Parkovi su se drznuli upravo tu, u toj rupi ostavljenoj za drvored, zasaditi mladu lipu samo da bi smetala onoj ”šoferini” s jeftino kupljenom vozačkom u kojoj mu stoji nadnevak položenoga ispita C kategorije.
Oznojio se on, jadan, sve mu s čela padaju grašci znoja, a vlasnik parcele, izmoren od iščekivanja i bijesan zbog činjenice da su njemu u inat tu posadili lipu (e, moj Balaševiću…), zagalami: ”Gazi, ‘ko mu j… mater!”
Zgazio je…
Moja supruga, dijete iz građanske obitelji, rođena, odrasla, odgojena i školovana u Mostaru, u sustavu sasma drukčijih vrijednosti od gaziteljskih, u nevjerici je gledala u prelomljeno mlado stablo, zaustavila kolica i, nesvjesna da riskira istovjetnu vlasnikovu zapovijed vozaču za nju i za dijete pokraj nje, nazvala policiju:
– ‘Alo!
– Oprostite, je li policija?
– Jest, izvolite!
– Zovem Vas iz Liska ulice… Upravo je čovjek kamionom pregazio stablo iz drvoreda…
– Molim?
– Doslovce je prešao vozilom preko stabla i otišao….
– I?
– Kako mislite i? Pa to stablo je ostalo ovdje na nogostupu, čovjek je jednostavno otišao, kao da ništa nije napravio…
– Hahaha… Pa šta ću ja sad tu… (tu-tu, tu-tu, tu-tu)
Bilo je to prije otprilike tri godine, a u rupi nesretne lipe kojoj nije bilo suđeno raširiti svoje grane smjestio se beton (”posadio” ga je onaj vlasnik na kojega su smišljeni napad iz prikrajka izvršili djelatnici Parkova) kojemu se i danas ”divimo” šećući tom ulicom, ošamućeni mostarskom žegom.
Danas apeliraju na Mostarce da ne lome nova stabla? Jer, naravno, da su im izvršitelji poznati, zaštitnici Zakona odmah bi ih obradili, sudovi procesuirali, a Grad bi tu, neodgodivo, posadio novu lipu, ne čekajući na Balaševićeva Nestora i gos’n Čedu ili na beton-autora one krilatice: ”Gazi, ‘ko mu…”
E, da su babi muda…
Netko je jednom objavio podatak kako je Domovinski rat u Mostaru zatekao 555 platana, 846 lipa i 218 košćela u drvoredima. Ona stabla koja su svoj mirni život živjela duljinom Ulica hrvatskih branitelja / Bulevara narodne revolucije, Tvrtka Miloša i Alekse Šantića nisu imala šansu. Umrla su pod tisućama granata, desecima tisuća svakojakih ubojitih krhotina, u plamenima vatre i zvižducima na stotine tisuća puščanih zrna. Ona preostala su, od rata na ovamo, uništavali ”graditelji”, frustrirani školarci, pijani malograđani i mladež koja je prespavala osnovu naobrazbu da bi diplome (čak i one fakultetske) strpala u džep, revnosno slijedeći uzor one ”šoferine”.
Prve je mostarske drvorede posadila gradska vlast pod austro-ugarskom upravom, a sve je krenulo 1889. godine, rađanjem Štefanijine šetnice (”Stephanie allee”), u današnjoj Ulici kneza Branimira i Šetnici N. Š. Zrinskoga. Šetnica se pružala sve od Stare gimnazije do Biskupijskoga dvora. Otvorena je u povodu dolaska u Mostar prestolonasljednika, princa Rudolfa Habsburga (sina cara Franje Josipa I. i carice Elizabete, omiljene Sisi), a imenovana njegovoj supruzi u čast.
Platani su navodnjavani iz kanala, prokopanih duljinom cijele šetnice (raskružje Gumno, tek kasnije prozvano Rondo, izgrađeno je poslije). Odluka o sadnji drvoreda platana, na prijedlog jednoga od najvećih mostarskih urbanista ikada, građevinskoga savjetnika Gradskoga poglavarstva inž. Miloša Komadine, donesena je 1896. godine, a 220 tada desetogodišnjih sadnica doneseno je iz Austrije (premda im je predviđeni životni vijek četiri stoljeća, do danas je preživjelo manje od 90 tih izvornih gorostasa). Drvoredi košćela, lipa i oraha sađeni su od 1920-tih, 1930-ih i kasnijih godina, a onaj preživjeli dio tih stabala, napose platana, danas su gradskim patrijarsima koje smo dužni poštivati.
Mostar je imao i stabla sekvoje / mamutovca (lani je obitelj Maslov, na dar gradu, zasadila jedno u parku Zrinjevcu), ali i ugroženoga libanonskog cedra, i to na Musali, potom kod stare rudničke uprave na Rudniku te u krugu negdanje Stare bolnice, na kojemu je izgrađeno tržno središte, a cedar (prema međunarodnoj klasifikaciji, upisan u crvenu knjigu zaštićenih biljnih vrsta) posječen!
Mostarski su drvoredi jednim od znamena grada, sa svojim visinama između 20 i 45 metara i gustim krošnjama, zahvaljujući kojima se moglo šetati i usred mostarskoga ”ćelopeka”, u srpnju i kolovozu, kada se doslovce topi asfalt pod nogama.
U Agronomskomu je glasniku 2004. objavljeno znanstveno izlaganje dr. sc. Katice Arar o mostarskim drvoredima, u kojemu je istaknuto kako je mostarska aleja platana zaštićena kao dendrološki spomenik prirode: ”Prema Pravilniku o kriterijima za kategorizaciju dobara kulturno-povijesnog i prirodnog naslijeđa, kao i o postupku za kategorizaciju (SI. list BiH br. 29/86 od 31. srpnja 1986. g.), članovima 16., 18. i 20., svrstana je u I kategoriju objekata prirodnog naslijeđa.”
U svjetlu aktualnoga sađenja novih stabala, mislima ne mogu odmaknuti od lijepo obrazložena upozorenja dr. Arar o nebrizi o onima starim: ”Pojedina stogodišnja stabla u alejama odumiru, i to uglavnom zbog neadekvatne i zakašnjele sanacije manjih oštećenja, neodgovarajuće zaštite od štetnika, neprimjerene sječe velikih grana radi regulacije prometa, povećanja asfaltnih površina unutar drvoreda preko 95%, mehaničkih oštećenja kore debla uzrokovane prometalima, površinskih ili dubljih zasjekotina od gelera, zagađenja zraka štetnim plinovima, zbijenosti tla i sl.”
K tomu, akademik Jakov Pehar je, 2013. u mostarskomu ”Dnevnom listu”, u tekstu imena ”Mostarski platani: Austro-ugarski pečat koji blijedi”, napisao kako je 2008. godine, tijekom obnove nogostupa i kolnika u Branimirovoj ulici, došlo do brojnih povrjeda na korijenskomu sustavu platana, ali i kako su izvođači radova, hoteći poravnati nogostup, uklanjali cijele dijelove korijenja gotovo do osnove debla, ”što je znatno ugrozilo samu statiku stabala” te su se neka potom i obrušila.
Opet pjevam Balaševića:
”Stari Nestorov, potpalivši korov,
tad reče mi: ‘Ti si mlad,
ti ćeš dospeti za taj hlad…”’.
I strah me da i ova nova sadimo samo kako bismo ih mučili ovakovim odnosom, odnosom onih impotentno-frustriranih među nama, ali i onih čijom su obvezom i dužnošću stalno, uporno i planski njegovati ta stabla.
Apeliraju Parkovi na građane… Neka, to očito ovomu načetom gradu treba! No, dok je to očitom činjenicom, s druge je strane znanstveno dokazano da apel, prije svih, treba ići Gradu, policiji, Parkovima, vijećnicima, ”graditeljima”:
”’Ko nije drvo razumeo prvo,
pa tek onda sadio
taj nije ništa uradio…
I, shvatiće, kad-tad, da ne zna šta je hlad…”
(drsko ću, kao što je učitelj iz Brešanova ”Hamleta u Mrduši Donjoj” dobio zadatak ”doraditi” Shakespearea, dopuniti Balaševića)
…a mi, da gubimo Grad…
