37.8 C
Mostar
Četvrtak, 24 lipnja, 2021

Dašak moga zavičaja: Čavakus

Ljekovita biljka iz porodice crassulaceae, vrste sempervivum što znači „uvijek živa“, u narodu poznata pod imenom čuvarkuća, a u nas kao lokalizam – čavakus, sve se više koristi i kao ukrasna biljka.

Od davnina je cijenjena njezina djelotvornost u liječenju uhobolje, kurijih očiju, uboda komarca pa se po nju išlo u planinu gdje joj je prirodno stanište.

Kad ju je studentica Nevenka donijela iz brda i posadila uz ćaćinu pozidu, baba Virka se čudom čudila:

– Eto, što ti je znanje! Mi smo po čavakus uvik išli u brdo, na Velike stine, tamo je resto najlipši. Niko se nije sitio bodnut ga oko kuće, nije nam doteklo pameti.

Po modelu prepisivanja što brzo zaživi u malim zajednicama, čavakus je sišao s brda i nastanio se u seoskim okućnicama, kao ukras i kao lijek. Zbog svog znakovita imena biljka je dobila i novo, preneseno značenje.

Manje je svojedobno radeći u Njemačkoj često znao upitati kuma Juru;

– Kako tvoj čavakus?

– Dobro je, piše da je uzorala Poprikušu za kukuruz, a kumpire posadila na cilu Prodrtušu. Ne bi joj bio u koži kad prispije kopačina, teža je od gipsa, ali njezina rađa- njezina uprava.

– I moja je Anđelija zasijala cilu Zavrtaču i Turski zgon, dobra tri dana oranja, a kumpire posadila u Muljevaču. Ta ne popušća u rađi, grne. Mogla bi pomanje, nije joj potriba satirat se, ali ne će. Ona još nije pribacila nogu priko noge?

Dok su Jure i Manje razgovarali o ženama koje rade teške poslove i drže brojnu obitelj na okupu, Štefek iz Hrvatskog zagorja ih je slušao s čuđenjem:

– Kakva ste vi vrsta, vrag te ‘ebal? Ja mrem od straha da mi Đurđa ne pobegne s kakvim pajdašom. Navek poveda da ne bu nikaj delala i živela bez muža, kakti bela udovica, tak veli.

– Đavli je sprtili nesmirnu! – našali se Manje – ja više, po tom pitanju, virujem u svoju Anđu, nego u se. A za kumu Maru da i ne govorim? Prid njom se o tom ne smi ni pričati. Nigdi nema taki čuvarkuća, na ciloj kugli zemaljskoj. Tribo si ti, pajdo moj, oženit jednu našu pa bi spavo bez brige.

– Pričal sam ja Đurđi o vama i vašim ženicama – žalio se Štefek na sočnoj kajkavštini radeći sporedne poslove – kak su verne i radišne, pobožne i k tomu lepe. „Te su bedaste!“, veli Đurđa.

– Nekom ne vridi kazivat! – Jure će za sebe vukući letvu- čeg se pametan stidi, tim se neznan ponosi.

Ponukan pričom o vjernim ženama – čuvarkućama, Manje se po običaju oglasi gangom u desetercu:

„Čavakus je niknuo u škripu – di poljubi’ čobanicu lipu!“

Odzvanjali su zvuci domaćih napjeva s njemačkih bauštela i blažili nostalgiju za rodnim krajem i voljenim ženama, čuvaricama ognjišta koje su u zavičaju hranile ljubav poniznim sebedarjem.

Iva Bagarić/Tomislavcity

Najnovije: