Naslovnica Hercegovački običaji i tradicija Dašak moga zavičaja: Ko nam dicu uči

Dašak moga zavičaja: Ko nam dicu uči

hercegovina

Životna zbilja puna je pitanja ovoga tipa. Dobro je postavljati pitanja i razvijati kritičko mišljenje. Pri tom je najbitnija namjera izgovorenih riječi. Kako je god umotamo, ona se osjeti. Riječ ima takvu moć.

Tako se uz prvu jutarnju kavu plasiraju poznata pitanja „’ko nam dicu uči, i dobri su?“ ili „ ‘ko nas vodi, ajme nama?“, ponekad i „’ko nas liči, jadni ti smo?“ Nerijetko se isto pitanje postavlja i za svećenike i crkvene dostojanstvenike. Nitko nije pošteđen kritiziranja začinjenog negativizmom. Osoba koja blagonaklono gleda na ljude, u pravilu nije omiljena u društvu. Ni kriva ni dužna ponese titulu „duška“ ili „pametnjakuše“.

Imamo se pravo pitati, razglabati i promišljati. Vrijeme nam to dopušta. Nekad, pak, nije bilo tako. Onda kad su u naš zavičaj dolazili učitelji po partijskom zadatku, nitko se nije ništa pitao. Bilo je opasno govoriti, pa su se učitelji „hvalili na sva usta“.

Baba Stana bi se više puta našalila kad bi njezin unuk oponašao novog učitelja, zamislite, Albanca.

– Eto dobro, naučit će vas novom govoru, moj sinko. A račun je uvik isti, dva i dva su četri, samo je to tebi malo kad su jaja na tavi u pitanju, radosna ti baba, dobro ti zagladniš u školi.

– ‘Ko zna šta je natralo čovika da dođe priko bila svita učit našu drčinu. Triba mu odnit varenike i kumpira, nije čovik ružne beside, samo ga ne razumimo, al’ šut’, šut’!?

– Neka dica nauče čitat i pisat da nisu „slipi kod očiju“- tumačio bi stari Matiša- a domalo će u svakom progovorit vrsta i bit će ti „kakav otac – taki sin; kakva mater – taka ćer“, pa ti pričaj svom svecu.

– Ma eto, neka „prokinu“ pokoje slovo da znaju napisat ime i bezime, nek ne pritiskaju prst k’o ja, a svejedno „nema kruva prez motike“- zaključi strina Đinđa.

I dolazili su učitelji iz dalekih krajeva bivše države, a domaći svit ih prihvati bolje nego svoje, ne strepeći nad djecom koja su, oponašajući učitelje, pričali čudnim naglascima i učili nakaradnu povijest. Nikom to nije smetalo. Učitelji su uživali ugled i poštovanje, zato što su se roditelji s poštovanjem odnosili prema njima, pa tako i učenici. Nema tu velike mudrosti. Dijete radi što dijete vidi.

– Nek mi se samo učitelj potuži na te, ajme tebi! A propaneš li u školi, nabavit će ti se ovce i čuvaj?! – tako su očevi savjetovali djecu kad bi došli na odmor iz Njemačke.

– Uči, jadan ne bio, ne ćeš li bar za doktura?- poznati je savjet jedne strine.

A onda dođe vrijeme kad se djevojka iz sela predstavi djeci kao nova učiteljica. Tim danom zaživjelo je i ovo pitanje „’ko nam dicu uči?“, i ponavlja se godinama, unatoč odgovoru pametne babe Mare:

– Bogu fala, neka su se i naša dica iškolala. Dosta su nam tuđi krojili sudbinu. Ovi će bit k’o i mi, ne mogu bit drukčiji. Ta, naši su!

– Ajde, Mare, Bože mi te prosti! – stica se Anđa! – Ona će mi dicu učit, naka vižlava? Znam joj ja i mater i ćaću? A ne virujem ja ni dokturu, ako nije iz grada? Nije bili mantil za svakoga? Cccccc?

Istodobno s novim pitanjima, oslobodila se i zatomljena potreba ljudskoga ega. Potreba za ogovaranjem kao zadovoljština nutarnje praznine i osobnog nezadovoljstva. Progovorila je taština u svim svojim oblicima. Očitovala se tako i ona biblijska istina kako je teško biti prorok u svom mjestu.

Možda je najbolje, po uzoru na babu Maru koja je oslanjajući se na nauk vjere uvijek imala bistre misli, vjerovati u ljude i na sve dodati:

– Bože, u ruke tvoje!

Iva Bagarić/Tomislavcity