Naslovnica Hercegovina Dijamantni pir Stipe i Antonije Šimunović – za ljubav do groba...

Dijamantni pir Stipe i Antonije Šimunović – za ljubav do groba stigao i blagoslov pape Franje!

Antonija Šimunović r. Jagodin iz Mila i Stipe Šimunović iz Šibenice kod Jajca danas slave svoj dijamantni pir – 60. godina bračnoga života! Njih dvoje žive u Šibenici, župa Podmilačje. Imaju desetero djece, 7 sinova i tri kćeri, ali ne zaboravljaju ni još troje rođenih, umrlih u ranome djetinjstvu.

Kćeri su im udane, sinovi poženjeni. Među nevjestama su četiri Jajčanke i tri Duvanjke jer su krajem 80-tih i tijekom Domovinskoga rata Šimunovići živjeli u Kolu kraj Tomislavgrada. Ponosni su na njih, kao i na svoje zetove iz Dobretića, Mrkonjić Grada i Zavidovića.

Od 1989. jedan dio obitelji Šimunovića doselio je u Kolo gdje smo imali autoservis, a ostali članovi obitelji u duvanjski kraj stigli su tijekom Domovinskoga rata, padom Jajca.

– Osim jednoga sina koji s obitelji živi u Jajcu, sva druga djeca su u Njemačkoj, Austriji i Hrvatskoj. Samo nek su mi živi i zdravi! – govori nam Antonija.

Njoj i njezinome Stipi Bog je podario čak 46-ero unučadi! Najstarijem su 33 godine, a najmlađemu 5. Imaju 8-ero praunučadi, a ove godine će, kažu, akobogda dobiti još 2-oje.

U prigodi ove proslave iz Rima je stigao i službeni papinski blagoslov. Njegova svetost Franjo podijelio je apostolski blagoslov na ovo dvoje supružnika i nad njihovu obitelj zazvao „stalno izlijevanje nebeskih milosti, nadajući se da će stalno rasti u vjeri i ljubavi dajući uvijek jasno svjedočanstvo uzornog kršćanskog života“.

I kako Bogu reći hvala za ovaj brak i njegovo potomstvo? Retoričko je to samo pitanje na koji i Stipe i njegova Antonija znaju odgovor. Stoga se s pouzdanjem u svetoga Ivu i Sina Božjega, čije slavno usrksnuće danas slavimo, uputiše u crkvu i misom zahvalnicom na kojoj su sudjelovali svi njihovi Šimunovići, pomoliše za zajedništvo i blagoslov njihove velike obitelji. Svetu misu i prigodnu riječ uputio im je je fra Filip Karadža, župnik u Podmilačju i ujedno rođak ove obitelji, po majci također Šimunovića roda.

Ja se dice ne bojim

– S krunicom sam ih othranila i gojila. Znala sam po sedam dana uzastopice pješice ići iz Šibenice do grada (7 km. op.a) kad bi se razbolili ili kad sam ih na inekcije vodila. Ranije je bilo teže othraniti djecu, ručno se odjeća prala, vozila nije bilo… Ali, Bog me je toliko volio da mi je i blizniće davao. Nekad su mi u knjižarama, kad bi došla kupovati knjige i za po sedemero djece odjenom, govorili: „Što će ti tolika dica?!? – a ja bi rekla „Daj ti meni knjige i naplati. Ja se dice ne bojim.“ Dicu sam volila i Bog mi ih je davao. Što je više dice, veći je blagoslov – govori nam ova hrabra žena. Priznaje da je život nije mazio, uz veliku brigu oko djece doživjela je i rat, prognanstvo i kako kaže „svake druge nevolje“. Dvije kuće su u ratu izgorjele, ali uz pomoć djece ponovno su obnovljene.

Katkada ova obitelj zajednički i hodočasti u marjanska svetišta i druga mjesta velike molitve. Tako su prije nekoliko godina odlučili hodočastiti u Međugorje.

– Za tu prigodu morali smo iznajmiti autobuse – govore nam Šimunovići. Danas nisu dugo putovali, okupili su se u svome gradu, svoji na svome – a za tu prigodu prostor im je ustupio Svadbeni salon Ladan. Proslavu roditeljskoga dijamantnog pira ostavili su za uskrsno vrijeme jer tada su svi Šimunovići u rodnome gradu.

Antonija i Stipe vjenčani su 24. siječnja 1959. godine u crkvi Blažene Djevice Marije u Jajcu. Na sebi su za vjenčano ruho nosili narodnu nošnju, a u spomen na taj događaj ubokoše Šimunovići svoje misno i svečano ruho i za današnje svečanosti. Isto je tako bilo i za srebrni i za zlatni pir naših slavljenika.

Vjerujem da se mnogi današnji supružnici sjećaju nadnevka na koji su upoznali jedno – drugo, ali malo je onih koji će znati kojeg je to dana u tjednu bilo. Pogotovo ako je od tada prošlo više od 60 godina. A Antonija nam na upit kada i kako je upoznala svoga Stipu, „odgovara iz pika“.

– Bila je srijeda. Išla sam u posjet sestri Klari koja je bila rodila. Upoznao nas je u gradu njegov rođak. Poslije je dolazio k meni i nakon godinu dana smo se vjenčali. On je bio toliko sretan da se vode nije umio napiti, a priko vode je prilazio, smije se Antonija. I do groba ćemo biti zajedno.

– Kad je dobra, bit će do groba! – potvrđuje i njezin Stipo ovu veliku, iskrenu i nesebičnu ljubav okrunjenu u Podmilačju.

Zahvaljujemo im što su tijekom slavlja pronašli malo vremena za nas i naše čitatelje, a oni nam domeću: „Duvnjaci su naši veliki prijatelji i pretelji, to se nikada ne zaboravlja“.

Zora Stanić/Tomislavcity