Internet je u selo ušao na velika vrata. Stariji su govorili da je došao đavliji vakat i da ćemo svi vid ostaviti pred računarima, a onda se i u njihove kuće useliše mobiteli i internet, jer nema smisla da im djeca u inostranstvu plaćaju abnormalno velike račune za telefon.
Tako se moda useli i pod Antin i Antinicin krov, a unuka im je ovlaš objasnila kako da nazovu na viber i kako da se jave. Jednog mi dana banu Anto i poče od mene zahtijevati da mu napravim, kako reče bazu, u kojoj će moći saznati ko je umro, ko se rodio, ko je posio, a ko požeo. Shvatim ja da Anto hoće Facebook, pa sam mu napravila profil, dodala djecu, nekoliko komšija, lajkala mu župne stranice i nekoliko portala. Osladi se Anti baza, pa je došao kod mene na obuku za pisanje na mobitelu, jer je i on htio povazdan izjavljivati saučešća, čestitati kome se imalo šta u današnjem vaktu čestitati, diviti se tuđim vrtilićima i plastenicima, tek napravljenim kućama i svim onim lijepim stvarima koje ljudi dijele sa prijateljima.
Poraste Anti naglo broj prijatelja, pa i on htjede da i njemu u komentarima ljudi pišu bravo i svaka čast. Opet dođe kod mene da ga naučim kako fotografisati, jer nije htio da bude k’o neka Jela u koje su sve slike mutne. Naučim ja njega kako da pravilno drži mobitel, kako da ga fiksira za šaku pomoću kažiprsta i malog prsta, a da mu palac bude slobodan za slikavanje. Vježbao je nekoliko dana, a onda se uvalio u svoj plastenik i napravio odlične slike tek posađene rasade. Prijatelji mu biše oduševljeni. Slikavao je Antan sve i svašta, dijelio sa rajom, odgovarao kardiološki na komentare i stavljao srcad svima koji su mu napisali šta lijepo. Zalijegao je k’o diverzant kada vidi ježa, pa ga slikavao iz više uglova, sve u noćnom modu, jer ježevi patroliraju obično noću. Ustajao je ujutro sabajle, pravio kafu, istu slikavao i uz sliku obavezno poželio dobro jutro svima. Nakon toga bi izašao napolje, pustio kokoši i njih slikao.
– Jesi to nahranio koke? – upita ga Antinica.
– Ma jok, ja njih iš’o slikavat’. Oroz pozira k’o pravi. Uz njegovu ću sliku napisat’ podravka.
I eto ti svađe na uranak. Onda bi Antinici narod po selu sugerisao da se Anto treba makar malo bragnuti interneta i ne stavljati onoliko slika na dnevnom nivou. Ona bi mu kod kuće popovala zbog toga na šta je on samo blago odmahivao rukom i sve obrazlagao u svom stilu.
– Šta će oni pričat’, ih?! Ne znaju napisat’ mašala ispod naših paprika, al’ zato znaju svima izjavljivat’ saučešća. Vidi se da su tu samo da se raduju tuđoj nesreći. Ne slušaj ih!
Antinica nije mogla doći do zajedničkog mobitela, pa joj djeca poslaše novi.
– Ženo, ‘aj da ti prikopčamo Facebook, pa da te mogu označavat’ na slikama.
– Nema šanse! Meni mobitel treba samo da se s djecom čujem.
Paprike i ostale povrćke su sazrele, a Antinica bi prinuđena da sama pravi salatu. Kad je sve završila i poredala u ostavu, Anto se uvali i uslika zimnicu. Lajkova k’o peruti na tim objavama. Onda Anto poče gledati šta mlađi rade, pa jedno jutro nabra lišća, poreda oko šolje kafe i taman da napravi savršenu fotografiju, Antinica dreknu.
– Kakvo je to lišće?
– Jesenje. Vidi jest lijepo.
– Šta će po stolu?
– Stigla jesen na Facebook, pa da i ja šta povodom toga objavim.
Nakon toga odluči Anto objavljivati i edukativni sadržaj. Ode u šumu, uslika jasen, makljen, glog pun gloginja, postavi slike i upita “znate li šta je ovo”. Ljudi se u komentarima počeše raspravljati. Jedni tvrde da su crveni plodovi gloginje, a drugi da su šipci. U tim komentarima jedna Ruža, postade divlja Ruža tvrdeći da su šipci i da je čovjek iz prethodnog komentara glup, a Anto odluči da malo smiri uzavrelu situaciju i odgovori da su ipak gloginje, na što se ona upali i zamjeri Anti što nije bio na njenoj strani. Nije ga izbrisala iz prijatelja samo zato što nije znala kako se to radi, ali ostade Anto do daljnjeg lišen njenog lajka i komentara.
Onda naš Antan nauči kako ćapiti tuđu sliku, pa za Bajram ćornu sliku baklave s nekog portala i postavi je uz čestitku “Eid Mubarak.” Kad to vidje pešest seoskih žena, dođoše na kafu ne bi li okusile baklavu sa ukradene slike. Umjesto baklave, biše počašćene keksom i kafom. Sutradan Antinici pozlio, pa je odvedoše u hitnu, a one žene pune sebe počeše po viberima rasturati priču:”Nije ni čudo što joj se slošilo, njih dvoje sami smazali cijelu tepsiju baklave, cccc! Cicijanje nikom nije ništa dobro donijelo.” Kada se Antinica oporavi, Anto izvuče nekakvu kutiju punu starih slika i sve redom uslika, pa fejzbučni zid bi poplavljen crno-bijelim slikama iz mladosti. Djeca ih nazvaše i lijepo pokušaše ocu objasniti da malo ohane, ali vraga. Otac im priši da su ljubomorni na njegove lajkove i broj komentara, pa odustaše od dalje rasprave. Na dan sv. Ante dođe ljudi na imendan, a Anto svakog slika sa poklonom koji je donio, pa iduće godine ljudi udebljaše kese, da se ne sramote po internetu. Jednog dana Anto izjavi komšiji Iliji da će sebi nabaviti bespilotnu letjelicu. Ilija pomisli da je Anto skren’o, pa ga pokuša malčice bocnuti riječima:”Nećeš ti znat’ otijem rukovodit’.”
– Kad sam naučio rukovodit’ blenderom i oto ću začas naučit’.
Ilinca ču da Antinica posjeduje blender, pa joj ode da zaišće tu spravu, jer joj treba da napravi neki narodni lijek protiv masnoće u krvi. Antinica joj reče da nema blender, na šta Ilinca po selu rasturi priču kako je Antinica škrta za razliku od Ante koji bi krvi dao samo da smije od te oštrokandže. Anto je za blender malo slagio da se kutariše Ilinog pripovijedanja, a onda ih nazvaše djeca i priupitaše šta im tata želi za rođendan koji se približava.
– Bespilotnu letilicu – dron. – izjavi Anto.
– Štaaaaa? – frknu Antinica – Kolko oto košta?
– Samo šesto eura. Tačno džaba ako se uzme u obzir kakvi se snimci s otim mogu uradit’.
– Šta džaba? To su naše tri pemzije!
– Znaš ti kolko će to meni lajkova donijet’?
– Šta imaš od lajkova?
– Eto milina mi obuzme cijelo tijelo kad ih vidim, a kud ćeš šta ljepše u ovim godinama?! Kont’o sam ja kakvog kreditčića dignit’ da to sebi uzmem, ima neka mikrokreditna ogranizacija, al’ kad djeca već pitaju…
– Budalo jedna, da se skrkaš đe! Bog te ne sastavi!
– Neću ja u njoj, jadna ne bila, letit’!
– Aaaaa, ti mene znači ‘oćeš u oto da posjedneš, pa da me ozdol slikaješ? – prodera se Antinica dok djeca pište od smijeha s onu stranu veze.
– Ma u oto, ženska glavo, ide mobitel. On se vine u nebo i pravi slike ozgor!
Antu u selu prozvaše partizanska eskadrila. A nama ostaje da vidimo hoće li i kako će Anto doći do drona i da li će opravdati novodobijeni nadimak.
Piše : Ivona Grgić
- Oglas -
