Tijekom predstavljanja velikog opsežnog istraživanja o prostituciji i regulacije “najstarijeg zanata u svijetu” u Hrvatskoj u ožujku u HND-u, rezultati istraživanja dr. Ivane Radačić i njenog tima s Instituta za društvena istraživanja su jasna – “prostituciju je potrebno dekriminalizirati”.
Još je 2016. godine i UN-ova radna skupina o diskriminaciji žena i djevojčica predložila dekriminalizaciju prostitucije svim svjetskim državama, pa se postavlja pitanje, zašto Hrvatska nije uskladila svoje zakonodavstvo te koliko bi taj potez bio važan onima koji se doista bave seksualnim radom.
Pristavši na razgovor za Zagreb.info, osoba koja se predstavila kao Mina, otkrila je kako se prostitucijom bavi već 8-9 godina. Mina nije njezino pravo ime, već pseudonim koji koristi kao aktivistica za dekriminalizaciju njenog posla.
Klijenti je znaju pod drugim imenom, a iza tog je imena, kaže nam, u krugovima njene profesije već izgrađen brend.
Dok smo razgovarali kaže kako razumije da i mediji i javnost njen zanat zovu kako zovu, ali da i ona njene kolegice i kolege inzistiraju i nadaju se kako će s vremenom ljudi prihvatiti naziv “seksualni rad”.
”Jako je osnažujuće, ne samo meni već i drugima s kojima sam razgovarala, nama koji radimo dobrovoljno biti seksualni radnik. Ja to ne glumim, ne radim ni sa kime ništa što ne želim. Meni je lijepo i drago mi je da nekome drugom uljepšam dan“, kaže nam Mina.
Posao koji neće nestati
Taj posao neće jednostavno nestati i zato, smatra, treba dekriminalizirati seksualni rad,. “Veliki broj ljudi je u tome poslu. Ne samo radnici nego i korisnici i ni ja sama ne znam koliko. Dekriminalizacija je važna jer se njome mogu regulirati stvari kao i za druge poslove, zdravstveno i socijalno”, pojasnila je.
Također, upozorava, kriminalizacija i stigma dovode do opasnosti te da su seksualni radnici izloženi agresiji, a ne mogu računati na zaštitu zakona.
“Poznato je da su prostitutke česta meta nasilnika – od ucjenjivanja, financijskog nasilja, pa fizičkog, ali i ubojstava. Povijest pokazuje da i društvo i organi reda ne pokazuju isti stav kad se žrtva bavi seksualnim radom zbog čega je rizik od eventualnog nasilja veći. Za usporedbu, socijalni radnici i prosvjeta su također tražili zaštitu zbog izloženosti nasilju”, rekla je.
Govoreći o stigmi i stereotipima, Mina je navela kako svi “vide samo seks”, ali da njen posao nije, kako neki kažu, “samo doći i raširiti noge”.
“Ljudi ne vide moj administrativni dio gdje imaš jako puno poruka, poziva, pregovaraš s klijentima, dogovaraš susrete i brineš se za svoje zdravlje, kao i pripremanje jer iz poštovanja prema klijentima neću biti u trenirci”, objašnjava ističući kako nije imala spolne bolesti tijekom čitavog svog života.
Buba u uhu
Dok je Ivana Radačić u svom istraživanju navela i kako pozitivna i negativna iskustva seksualnih radnika ovise i o tome ulaze li ljudi u taj posao iz nužde, očaja ili svojim izborom, Mina ima sreće da je njena priča krenula iz vlastitog izbora.
Ne libi se reći kako je seksualna osoba, seksualnost voli te je privlači, a sve je počelo s internetskim dating stranicama koje su dobile na popularnosti u ranim 2000-ima.
“Na stranici ‘Iskrica’ sam upoznala osobu s kojom sam u to vrijeme bila u prijateljstvu s povlasticama. Samo za seksualne odnose, ali smo bili i dobri prijatelji te sam mu se požalila kako mi je teško naći nekog muškarca, jednostavno za odnose jer treba mi to, ali imam kriterije. Preporučio mi je da napravim profil na stranici Smokva”, prisjetila se svojih početaka u ovom poslu. Registrirala se na jednu od najpoznatijih domaćih stranica za upoznavanje drugih ljudi.
No, u početku ni tamo nije mogla naći ljude koji su joj odgovarali, a svom prijatelju se požalila i kako je naletjela na muškarce koji su joj nudili novac za seks.
“Na to mi je rekao: ‘pa prihvati’. Ja sam mu rekla: ‘Ma daj molim te, tko plaća seks’ na što je on odgovorio – tko ima para. To mi je stavilo bubu u uho, a pošto nisam mogla naći nikog normalnog, odlučila sam probati pa ćemo vidjeti”, prepričala je Mina navodeći kako je na ovaj način počela imati dobra iskustva.
Ubrzo je njeno druženje s muškarcima preko Smokve postala cijela tema među korisnicima na Cro escortu, što je doznala od jednog klijenta koji joj je dao svoju šifru i lozinku kako bi sama mogla vidjeti što o njoj pišu.
“Onda sam vidjela kako se tamo prostitucija najnormalnije oglašava pa sam tamo krenula se oglašavati i krenula s preporukama”, otkrila nam je.
Iako voli svoj trenutni posao i zasada ne razmišlja o mirovini, smatra velikim problemom upravo to što se njen rad ne prihvaća jednakim kao radovi u ostalim profesijama.
Stoga je Mina i pomogla dr. Radačić i njenom timu u istraživanju da stupe u kontakt sa seksualnim radnicama i radnicima koje poznaje kako bi i oni otkrili svoja iskustva.
Svi se žale, nitko ništa ne poduzima
Kao aktivistica Mina je u kontaktu i sa Trajchem Janushevim iz međunarodne organizacije SWAN (Sex work advocacy network) koja pomaže seksualnim radnicima u njihovoj zaštiti i osiguravanju boljih uvjeta rada.
U ranijem razgovoru za Zagreb.info Trajche je naveo da je nekoliko seksualnih radnika iz Hrvatske članovi SWAN-a, ali da se zajednica u Hrvatskoj još uvijek nije izgradila.
Potvrdivši nam da je članica SWAN-a, Mina je pojasnila zbog čega u Hrvatskoj zasada nema jačeg pokreta koji bi mogao seksualnim radnicima donijeti promjene na bolje, kao što je bio slučaj u, primjerice, Sjevernoj Makedoniji.
“Kad sam s Trajchijem stupila u kontakt prije sedam ili osam godina, imala sam veliku želju nešto napraviti, ali nisam nikoga uspjela privoljeti da se angažira. Kad je krenulo ovo istraživanje, opet sam doživjela situaciju gdje nitko ne želi s nikim pričati”, objasnila je Mina. U prvi mah se prestrašila kako je njen pristup pogrešan te je mijenjala načine na koje dolazi do ljudi. Danas, međutim, ima drugačiju teoriju.
“Shvatila sam da je tako bilo i prije, svi se žale, ali se povlače kad nešto treba reći. Ljudi nisu skloni organizirati se, nešto napraviti. Ali to je stvar ljudske naravi, a ne posla kojim se ljudi bave”, pojasnila je Mina bez osuđivanja svojih kolegica i kolega.
Osim voljnosti samih seksualnih radnika da se izbore za promjene, Mina je svjesna kako je potrebna i podrška udruga civilnog društva te smatra kako bi tu presudnu ulogu mogle imati udruge za prava žena. Međutim, kaže da ni feministkinje u Hrvatskoj nisu otvorene prema tom pitanju, bilo zbog toga što prema nekim mišljenjima prostitucija objektivizira žene, bilo zbog toga straha od prisilnog rada pa i trgovanja ljudima.
Zanimalo nas je može li uopće Mina, kao seksualna radnica, pokušati razgovarati sa spomenutim udrugama, a da ne upadne odmah u probleme.
“Kada bih došla, sigurno ne bih došla i rekla da sam seksualna radnica već bih došla kao aktivistica i zanimalo bi me njihovo stajalište”, komentirala je Mina koja računa da bi prije takvog razgovora dobila dodatne savjete od SWAN-a.
No, za neke od argumenata protiv dekriminalizacije prostitucije, kao što je omogućavanje trgovine ljudima, već ima spreman odgovor. “Postoje žene koje rade kao domaćice svojevoljno, a postoje i žene i ljudi koje su doveli iz nekih drugih zemalja te rade kao robovi. Pa ipak, nitko njima ne govori da treba zabraniti rad domaćice”, argumentirala nam je. Pritom je istaknula i da trgovina ljudima nije seksualni rad, isto kao ni svodništvo.
K tome je dodatno upozorila i kako je svodništvo najčešće prisila. “Znam da određeni dio ljudi nikad neće prihvatiti moj posao, pogotovo kako crkva sve više ulazi u pitanja seksualnosti, ali u svim dosadašnjim tekstovima na ovu temu, koliko sam ja vidjela, 90 posto komentara javnosti su bili na strani dekriminalizacije”, podijelila je Mina svoje dojmove.
Klijenti cijene žene
Dok su seksualni radnici obasipani najrazličitijim stereotipima, sličnu sudbinu dijele i klijenti, a Mina navodi kako je iznimno važno razgovarati o klijentima o kojima također postoji puno zabuna.
Kako je rekla u šali, klijenti nisu, kao što se općenito misli,”pi***patnici”.
“To su uglavnom ljudi koji su jako zaposleni, aktivni u životu i nemaju vremena za stvaranje odnosa koji bi doveli do seksa sa ženom, ali žele zadovoljiti svoju seksualnost. Klijenti, po mom iskustvu, cijene žene, a ljudi koji ne cijene žene neće htjeti platiti jer je ne cijene dovoljno ili će se cjenkati ili biti bezobrazni ili ćete probati zeznuti”, opisala je Mina svoje mušterije. Dodaje i da su neki od njih stalni klijenti već godinama.
“Znam ih nekad pitati kako to da im nisam dosadila jer bih ja već platila bilo koga drugoga na njihovom mjestu. No, oni mi kažu kako sa mnom imaju ono nešto jer možemo o puno toga razgovarati. I općenito gledam da mi ne plaćaju samo za seks. već za vrijeme koje im dajem. Neki uopće ne žele seks već samo nekoga za razgovor, druženje, da ih se vidi i čuje jer postoji to uzajamno povjerenje i poštovanje”, dodala je.
Neki od klijenata su joj pomagali i kada se nije mogla baviti poslom radi zdravstvenog stanja, a također su joj kupili i opremu koju koristi pri radu. ”Imaju poštovanja. Ponekad ja za sebe u šali kažem da sam ku**a, na što se oni naljute da ne mogu tako govoriti o sebi“, priča nam kroz smijeh.
No, Mina naglašava kako je to njeno iskustvo i da nemaju nužno svi u seksualnom radu takvo iskustvo s klijentima, a ružni trenuci nažalost nisu ni nju zaobišli.
“Jedan klijent je otišao u kupaonicu, a između kupaonice i sobe je kuhinja gdje sam, ne razmišljajući, ispod podmetača na stolu ostavila novac od njega i klijenata prije njega. Izašao je iz kupaonice potpuno obučen, a bio je viši od mene i prilično nabildan lik. To mi je bilo čudno jer je odmah krenuo izlaziti i shvatila sam da nema novaca. Krenula sam za njim bila sam bijesna, mogla sam mu oči iskopati, iako ne volim nasilje. Ali, onda sam se zaustavila, shvatila da ću sebi napraviti problem pa sam ga pustila neka uzme novac”, rekla je Mina podsjećajući da zbog kriminalizacije ne može računati na policijsku pomoć.
Upitana o vlastitim iskustvima s policijom, navela je kako nije razmišljala da bi mogla biti uhvaćena, a kaže, bitno je ništa ne priznati. Imala je iskustvo sa sudom, ali pošto je prostitucija ipak prekršajni zločin, poslala je samo svog odvjetnika na ročište koji je riješio stvar.
No, neke od priča koje je čula od svojih kolegica, nisu baš bile toliko lijepe i optimistične.
Tako je od jedne poznanice iz posla čula priču o policajcu koji je vidio njen oglas gdje je ”samo pozvala muškarce na druženje”, pa je spomenuti službenik otišao u prikrivenoj operaciji. Navodno je bio povučen, a radnicu nije mogao potaknuti da izričito spomene novac u zamjenu za seksualnu uslugu. No, svejedno ju je ubrzo priveo, otkrivši tko je, pa je zatim pokušao uvjeriti navedenu djevojku da je ”pokušava spasiti”, a drugi joj navodno čas prijetio zatvorom. No, djevojka nije ništa priznala.
Fetiši i seksualnost: Svatko ima svoje granice
Inače, Mina se bavi dominacijom, erotskim masažama, igranjem uloga i fetišima, no u određenim granicama.
”Naplaćujem 130 eura po satu, iako ne gledam uvijek na sat. A često imam višesatne angažmane. Dominacija košta oko 150 eura, ovisno o detaljima. Nema kaveza, radim verbalnu dominaciju ili vođenje na lancu poni, no ništa što ostavlja tragove“, otkrila nam je svoje cijene.
Otkrila je za kraj i kako nikada nije imala organizatora ili, kolokvijalno, svodnika, a naglasila je i kako svodništvo nije seksualni rad. O svodnicima nema dobro mišljenje jer je u razgovoru s kolegicama otkrila kako su morale davati pola posto svoje zarade, a bilo je tu i ružnih događaja, kao što je eksploatacija. Ističe problematičnim i što ponekad kolegice međusobno razmjenjuju kontakte klijenata i preporučuju se međusobno, što se po zakonu također smatra podvođenjem.
Ipak, prisjetila se jednog primjera organiziranja rada koji joj je bio sasvim u redu.
”Više djevojaka je radilo u jednom stanu erotske masaže (koje su mogle postati i više ovisno o dogovoru s klijentima). Muškarac im je osigurao prostor, nadzornu kameru pred ulazom radi njihove sigurnosti, po tri prostorije za masaže, čiste ručnike i veš mašine, a zauzvrat je tražio samo 100 kuna, neovisno o njihovoj zaradi. To je model koji mi je ok. Sa svodnicima ne bih radila, ali neke djevojke se boje raditi same, nisu toliko samostalne i eventualno bih ja za njih razmislila o organiziranju nečega takve vrste. Željela bih curama osigurati da budu zaštićene kao lički medvjed“, rekla je.
Dok nisu svi te sreće, Mina sama bira klijente te joj je bitno da ima kemije i međusobnog poštovanja, tako da neke ljude odbije neovisno o novcu. Srećom, klijenti znaju prihvatiti odbijanje.
Ima po nekoliko klijenata tjedno, dok njeni drugi kolege imaju i po više dnevno te, poput nje, imaju svoje granice što rade ili ne žele raditi.
Dok im je svima, ili barem onima koje Mina poznaje, želja ne imati problema zbog svojih predrasuda, bitno je znati i da nisu svi ljudi u ovom poslu isti i nemoguće ih je kao osobe suditi zbog onoga što rade, kao ni zbog motiva koji su ih na to potaknuli.
”Ne postoji tipični seksualni radnik ili radnica kao ni blagajnica. Ona je blagajnica na poslu, a izvan posla može biti bilo što pa tako ni ja nisam jednodimenzionalna osoba. Žena kad radi moj posao, postane ku**a i nije više ni majka ni sestra, ni prijateljica niti bilo što drugo”, zaključila je Mina o percepciji njenog posla u Hrvatskoj.
