Naslovnica Hercegovina Don Anđelko Kaćunko: Moj intervju s Ivanom i Davorom u poznatom hercegovačkom...

Don Anđelko Kaćunko: Moj intervju s Ivanom i Davorom u poznatom hercegovačkom restoranu Udovice

Mnogo sam intervjua napravio i s mnogim sam uglednim osobama hrvatskoga javnoga života razgovarao, ali jedan ima posebno značenje i spada u kategoriju događaja koji se smatraju “spontanim” Po zakazanom “protokolu” stigli smo pola sata ranije. U lijepo namještenoj prostoriji uz hrvatska znamenja na zidu pozornost nam privlači prekrasno žuto cvijeće na stolovima.(Smilje).

Sjedamo uz stol smješten pred velikim prozorom okrenutim svježini i okolnom zelenilu. Dok Johnny lagano pali cigaretu, Davor ispija fini francuski konjak. Ja se pak odlučujem za domaće točeno pivce.

*Ivane, velik je problem stvaranje osjećaja da nam je uvijek potrebno nešto više i nešto novo, da su za život, a nužne stvari koje prije nisu bile potrebne, a zapravo nam ni danas nisu nužne za zadovoljan i ispunjen život?

– Ono što često nedostaje današnjem čovjeku postmoderne jest sposobnost promišljanja o životu, hrabrost za promatranje stvari drugačije od nametnutog javnog mnijenja. Tendencije narcisoidnosti su toliko zahvatile današnje društvo da se osobni stil života rijetko stavlja pod upitnik. Nedostaje hrabrost za sučeljavanje sa samim sobom, preispitivanje onoga što činimo i za čim čeznemo. Većina ljudi danas to čini tek kad bude kasno, kad izgube obitelj, zdravlje i prijatelje. Današnje društvo ne želi jakoga i racionalnoga pojedinca koji je sposoban promišljati o životu, nego ovisnika kojim može manipulirati u svaka doba. Cijena takva odnosa prema životu je sve veći broj buntovnih “beskućnika”, vukova samotnjaka koje društvo samo tolerira. Sve se vrti oko kapitala i profita. A novac, kako s pravom primjećuje filozof Richard Precht, dugoročno uništava sve vrijednosti „jer ne priznaje niti jednu drugu vrijednost osim sebe“. Čovječanstvo će razoriti samo sebe, uništiti mogućnosti za život ukoliko ne bude sposobno odreći se onoga što nije nužno za život. Koliko je danas ta politika, koja često govori o miru i globalnoj pravednosti, neodgovorna i dvolična, najbolje se pokazuje u natjecanju u prodaji oružja. O tome kakve bi to sve posljedice moglo imati za svijet, ne razmišlja previše politička elita opterećena profitom. Umjesto da se ozbiljno razmisli o novoj /staroj etici, koja bi uključivala poziv na odgovorniji život u kojem pojedinac ne bi bio pretvoren u robot-konzumenta, koji bi se uspio osloboditi umjetno stvorenih potreba, i dalje se govori o potrebi „neograničenog gospodarskog rasta“ koji sam po sebi traži također bezgranična konzumenta.

Pjesnik i filozof John O’Donohue napisao je: “U ovom postmodernom svijetu glad za pripadanjem rijetko je kad bila intenzivnija, nužnija. […] I, iako se čini da nas tehnologija ujedinjuje, ona nam zapravo najčešće nudi simulirane slike koje nas udaljavaju od naših života. “Globalno selo” nema cesta ni susjeda; to je bezličan, neosoban krajolik iz kojeg je izbrisana svaka individualnost.” ( Ivan Remeta Johnny)

*Davore, teško se oteti dojmu da se u sadašnjem sustavu često ne spominju znanje, talent, vještine, mašta. Sve to zamijenili su brojevima?

– Kad pitaš dijete kako si prošao, u vremenima kad smo mi odrastali vrlo dobar, dobar, dovoljan, odličan, međutim sad to djeca zaokružuju na 4,98, 4,75, 4,83. Ako kaže 4,83, to kaže s takvim uzdahom kao da u životu nema nikakve šanse da nešto postigne, što je zapravo katastrofalno. Djeca će jako lagano dobiti informaciju koji je glavni grad Bora Bore, ali će im biti od iznimne važnosti komunicirati sa živim ljudima. U Europi nas je sve manje, dakle čovjek postaje nevjerojatno vrijedan. Zašto raditi novog robotoida? Zašto prepuniti glavu u školama? Ako mi očekujemo od te djece 5,0, što mi dajemo da mi budemo 5,0? Nudimo li mi svojim primjerom i okruženjem u kojem ta djeca odrastaju ideal savršenstva? Mislim da ne nudimo. I prate li naše škole 5,0. Ne prate – 5,0 ne znači ništa. Moramo školu vratiti čovjeku, a ne kvazirobotici, a ne nadasve jednoj uravnilovki punjenja glave, gdje svi imaju petice koje su totalno beskorisne za društvo. I budimo realni – preskupe su. Ako staviš imperativ 5,0 pa mu ne dopustiš mogućnost da ima neka odstupanja, da dobije dvojku ili trojku i ako ga time obilježiš da se sutra neće moći ostvariti jer nije bio 5,0 onda pravimo frustriranu djecu, frustrirane ljude i na kraju frustrirano društvo. Svaki sustav rano izabire one koje imaju jaku predispoziciju. Ne želite promašiti nekog novog Teslu, ne želite promašiti nekog novog Mozarta. Kad je jaka predispozicija odmah mu pomažete da ide do vrha. Poanta je zadržati ono u sebi djetinje. Biti dijete u punom opsegu. Je li 5,0, 4,3 ili 3,8 to vam stvarno ne znači puno u životu. Treba imati radne navike, treba imati radnu etiku, treba se naučiti odgojnim vještinama u smislu poštivanja odraslih, starijih, nekakvim lijepim sustavima vrijednosti. Uspjeh će doći sam po sebi. Ako imate radne navike, ako ste vi naučili raditi kroz život to jednostavno mora negdje isplivati na površinu. Možete imati 5,0 i biti neuspješni ili imati 3,6 i biti uspješni. Negdje je najbolje biti zlatna sredina. Uvijek kažem da je važnije sačuvati zdravlje na tom putu nego sebe iscrpiti do kraja, pa i roditelje i cijelu ekipu oko sebe. Dakle, dajmo stroju da bude stroj, hibridu da bude hibrid, a dajmo čovjeku da bude čovjek. ( Davor Pavuna)

Pred nama je u dolini ležala, suncem obasjana Hercegovina. Bili smo sretni što njenu slobodu više nitko neće moći oteti. Ne znam zašto, ali mislili smo i mi na krš i krv, na hrast koji stoljećima ne mogu slomiti južnjačke bure i na Kraljicu Mira što bdije.

Za hercegovina.in razgovarao Anđelko Kaćunko.