Naslovnica Zanimljivosti Ostale zanimljivosti Doživjeli su smrt i opisali kakav je osjećaj umirati

Doživjeli su smrt i opisali kakav je osjećaj umirati

Foto: Ilustracija

Smrt je nešto svima zajedničko, istovremeno mistično i banalno, ali i ono što je ljude oduvijek istovremeno motiviralo, fasciniralo i plašilo.

Kakav je osjećaj biti mrtav je nešto što se teško može znati, jer dok će religiozni govoriti o svojoj viziji života nakon smrti, skeptični će odmahivati rukom, piše Express.hr. Ovo su neka od iskustva ljudi koji su doživjeli kliničku smrt i što su iz tog naučili:

Priča 41-godišnjeg Emmanuela Francisa Botchhwaya, kronično oboljelog od anemije srpastih stanica: “Čim sam upao u arest, imao sam osjećaj da ležim na svom tijelu, tako da sam se mogao vidjeti. Mogao sam vidjeti sestre i ljude oko sebe. I moja mama je bila tamo. Moje djetinjstvo je bilo najbolje koje bi čovjek mogao poželjeti, nikad se nisam osjećao drugačije zbog svoje bolesti.

Jednog mi je dana pozlilo nakon plivanja, naprosto sam prestao disati. Sjećam se kako sam letio iznad svog tijela i čak sam slijedio svoje tijelo kad su me vodili iz ptičje perspektive, ulazeći u dizalo i odlazeći na intenzivnu jedinicu. Od mog iskustva sa smrti, razina moje taštine je nevjerojatno pala. Prije mi je bilo važno biti fit, nabildan, imati ogromne mišiće. Sad shvaćam da je tijelo doista samo vozilo za dušu.

harlote Fantelli vlasnica je produkcijske kuće, supruga i majka, a srce joj je stalo u dva navrata te je bila klinički mrtva prije nego su je uspjeli oživjeti, a kaže kako je cijelo vrijeme bila svjesna svega: “Sjećam se kako mi je lijek kojeg si mi dali udario u prsa i sve čega se sjećam je bip bip bip zvuk koji se pretvorio u dugi biiiiiiiiiiiiipp i gledanja preko svog ramena. Samo gledanja u aparat na kojem se sve mijenjalo brzo, kako izbacuje apsolutno ravnu liniju.

Četiri godine prije toga sam putovala, snimala filmove i ostvarivala karijeru koju sam oduvijek sanjala sve dok se jedne subote nisam probudila i vrlo brzo shvatila da nešto sa mnom ozbiljno nije u redu. Kad su mi izmjerili puls, on je bio 186 u mirovanju. Dvije godine sam proživjela na način da u svakom trenutku nisam znala hoću li živjeti ili umrijeti. Dapače, sjećam se jednog razdoblja koje je trajalo dva tjedna, kad smo bili uvjereni da ću umrijeti.

Žurno su me odveli u bolnicu, a liječnik koji me je primio rekao mi je da će mi dati neki lijek i da će me boljeti “kao sam vrag”. Nakon toga mi je srce prestalo raditi, a ja sam sve promatrala. Najveći strah mi je bio da će moj mali dječak morati odrasti bez mame. Napisala sam mu i pismo kad sam mislila da za mene nema spasa.

Priča Paula Scatesa koji je u kliničkoj smrti završio nakon pokušaja samoubojstva te je tek nakon tog iskustva naučio ponovno živjeti: “Ležao sam na podu u potpunoj agoniji. Ono što sada znam je da sam se onesvijestio i nastupila je jeziva tišina. Ono što znam od svojih roditelja je da sam bio vrlo sretno dijete i sve se to promijenilo onog dana kad je počelo zlostavljanje. Dijete u meni je time bilo ukradeno i umrlo je.

Zlostavljan sam od svoje osme godine, što je užasno puno vremena proživljenog u mukama. Sjećam se dana kad sam pomislio “to je to, ne želim živjeti više”. Sjećam se buđenja u bolničkoj postelji i čovjeka koji je bio nedaleko od mene. Imao je rak i bilo je prekasno za njega.

Rekao mi je “ne odbacuj priliku”. Ostalo mi je to u glavi. Nakon svega što sam prošao, sada želim živjeti, ne želim sjediti u rupi. Naposljetku, što imam za izgubiti? Ništa. Život mi je sada potpuno drugačiji jer to što sam živ sada smatram privilegijom. Ljudi većinom ne žele umrijeti, već samo žele da im prođe bol.