Naslovnica Hercegovina Dragan Bursać: Došli su Ćelini i Cacini, njih oko 300. Tri dana...

Dragan Bursać: Došli su Ćelini i Cacini, njih oko 300. Tri dana smo bili s njima. Kako su pucali – Bože sačuvaj!

O kako je divan dan za ubiti nekoga!

Evo, evo ovaj Enes Šakrak «časni» pripadnik Devete brigade Prvog korpusa Armije Bosne i Hercegovine baš ima sreće da pred njim stoje majka i kćerka. Majka se zove Ljubica, a kćerka, čuli ste za to ime, zove se Mladenka.

O kako je divan dan za ubiti nekoga!

Gleda Enes majku i kćerku, kako se izvlače iz one staje, pa idu prema njemu gotovo bez straha. Boje se kaurkinje, misli se Enes, ali nedovoljno. Ne tresu se i ne jauču, ne mole i ne moljakaju. Nekako su preponosne prema njemu, njegvoj zlobi i silini koje izazivaju strah u ovakvim prilikama. Iritantno su mirne, misli se zlotovor. Ali neće još dugo.

O kako je divan sumrak za ubiti nekoga!

I stvarno i jeste divan dan, zlatne jeseni, koji tone u lijepu noć. 8 se uliva u 9. septembar 1993. godine. Toliko je dovoljno numeričke faktorgrafije, a i ona služi samo ponekome da se prisjeti, evo ovoga, ovoga ovdje. A ovaj Enes Šakrak, sa svojim kamaradima iz Devete brigade, potrudiće se da ga niko ne upmati. Bez svjedoka, kako je najbolje.

O kako divan suton za ubiti nekoga!

Neka to budu majka i kćerka, što da ne, ionako su ustaškinje, jer šta je majka od 37 i kćerka od 4, ako ne ustaškinja, mantra zločinac. Samo, koju prvu da ubijem, majku mu? Pa da, logično, dijete ću prvo, jer ako pucam na majku, ona će se stropoštati po djetetu, eto problema. A i više će patiti dok gleda kako joj na rukama umire curica, prije no što i nju ubijem.

O kako divna noć za ubiti nekoga!

Grabovica ječi u ovih zadnjih pola sata užasa. Mladenkini djed i baka, Matija i Ivan, kao i otac Mladen već su mrtvi. To su kolege i saborci ovog Enesa Šakraka već obavili posao. A prijateji mu se zovu Nihad Vlahovnjak, Haris Rajkić i Sead Koragić. «Junačine» su se namjerile na porodicu Zadro, onako nenaoružanu. Pa su ubili šezdesetdevetogodišnjeg djeda Ivana, sedamdesetogodišnju babu Matiju te njihovog tridesetšestogodišnjeg sina Mladena Zadru. Takvi su to prijatelji.

O kako divna noć za ubiti nekoga!

I šta je Enes lošiji od svojih prijatelja. Samo da se malo skoncentriše, da puca djetetu u glavu prvo, pa onda ženi u grudi-koliko to može biti teško, samo brzo i odlučno! Ona malena Mladena, ono dijete od četiri godine, gleda ovog Enesa okrvavljenih očiju dok je majka privija uz sebe. Kikica joj niz rame visi i vjetar noćnik, što najavljuje mrak nad Neretvom, nosi joj kikicu, koja kao klatno ide lijevo-desno i ispisiuje svoj put od Mladenkinog uha, do majčinog srca. Tik, tak, tik tak…

O kako je divna mrkla noć za ubiti nekoga!

A ubijeno ih je dosta. Baš dosta. Tih drugih i drugačijih po mišljenju npr. Mustafe Hote, takođe pripadnika Devete brigade Prvog korpusa Armije Bosne i Hercegovine. «Heroj» Mustafa pucao je sedamdesetogodišnjem Peri Mariću u čelo. O to opušteno, lako, nekao nehajno. Sjeo je za sto sa stacem, kao da priča, kao da se poznaju, kao da godinama imaju jedan drugome nešto da kažu-neki razgovor da obave. A onda je Hota isplalio rafal na starca. A onda je Hota ubio i njegovu sedamdesetogodišnju ženu pucajući joj u prsa. Tek tako, sjedeći, bez da se pomakao.

O kako je divan mrak za ubiti nekoga!

Pomislio je to i ovaj Enes što drži na nišanu Mladenku i njenu majku, kad je gledao kako čovjeka na križ razapinju njegovi saborci iz Devete brigade Prvog korpusa Armije Bosne i Hercegovine Jozu Brekala. Divna noć za ubiti nekoga i za spaliti nekoga što da ne. Pa je tako Jozina žena završila na lomači. Luca se zvala i živa je spaljena. Njen pepeo je pronađen pored Jozine odrubljene glave, pored križa.

O kako je divan pakao za ubiti nekoga!

I silovati, što da ne?

U tmini što jede dan 8. i pretvara ga u dan 9. septembar 1993. godine, «heroji» su silovali Ljubicu Šarić. Dabome, kako to i dolikuje, prvo su joj pred očima ubili supruga. I ne nećete naći Ljubicino ime na spomen-ploči. Ona je nekako preživjela, završila u zarobljeništvu. Kad je utekla, kad se domogla slobode, o krvave li slobode, počinila je samoubistvo. Izlaz iz pakla života.

O kako je divna noć za ubiti nekoga!

A u noći je pobijeno 33 civila hrvatske nacionalnosti. Selo Grabovica je zatrto sa zemljom. Nema preživjelih, osim dva dječaka. Oni su Goran i Zoran Zadro. Oni su rođena braća malene Mladenke. Dječaci od 13 i 11 godina.

Kasnije će na suđenju reći:

“Došli su Ćelini i Cacini, njih oko 300. Tri dana smo bili s njima. Kako su pucali – Bože sačuvaj! Treći dan su Ćelo i Caco naredili da se sve pobije. Trojica mladića su došla u našu kuću. Jedan je imao bijelu majicu, bio je ošišan na ‘talijanku’, drugi je imao bijeli prsluk, pancir i smeđi nož, a treći plavi pancirni prsluk. Pitali su nas imamo li hajvana. Mi smo rekli da imamo. Onda su upitali jesmo li Hrvati. Odgovorili smo da jesmo, bez razmišljanja. Rekli su tati da dođe pokazati hajvan. Kako on nije smio ići sam, pošli su baba i djed s njim. Tamo se čula galama i priča. Valjda su ih tamo postrojili. Ja to nisam gledao. Čuo se rafal. Pobili su ih. Da me brat nije poslušao, i on bi poginuo. Rekao sam mu: ‘Hajde da se sklonimo.’ I tad smo se sklonili. Ubili su mi babu Matiju, djeda Ivana, tatu Mladena, a mami sam isto govorio da se sklonimo ili da se barem oni (mama, sestra i brat) sklone, a da ću ja otići i vidjeti jesu li ih ubili. Mama nije htjela, nego je rekla: ‘Ma hajde, proći će i ovo. Znaš koliko je bilo vojnika kod nas, smijenilo ih se oko dvjesto. Svi su dolazili, popili kavu i popričali.’ Kad su njih troje ubili, vratili su se po mamu i sestru. Mami je ime Ljubica, a sestri Mladenka. Odveli su njih dvije tamo kod pojate. Čula se pucnjava dugo vremena. Mi smo se tada sklonili, a iza toga smo otišli još dalje na brdo. Sestri su bile taman pune 4 godine”.

O kako je divna noć za ubiti nekoga!

Enes Škarak, stišće pušku. Znoj se usijeca u kundak. Noć je odavno ucrnila Grabovicu. Jedan pucanj. Bez krika. Raznesena je glava djevojčice Mladenke, majka pušta neku vrstu urlika, i svojom glavom i rukom se svija nad loptom krvi, krvi njene krvi, krvi njenog tijela, krvi njenog djeteta. A onda rafal u prsa, u prsa majke koja ionako pucaju od bola. I Ljubica je mrtva. Rafal spasa.

O kako je divna noć za ubiti nekoga!

Mrtvi, a svi su mrtvi, pobacani su. Leševe su poput kurjaka raskomadali, neke su u Neretvu bacili. Ni do dan danas nije pronađeno 16 skeleta. Jedan spomenik i praznina, to je sve. Grabovica ne postoji.

Nego, šta je sa zločincima?

Na FB statusu aktivistice i sjajne osobe Kemije Hodžić stoji ovo, a OVO JE ISTINA:

«Po komandnoj odgovornosti za zločin u Grabovici sudilo se bivšem generalu Armije Bosne i Hercegovine Seferu Haliloviću, no Haški tribunal ga je oslobodio optužbi jer: „Pretresno vijeće nije dokazalo van svake sumnje da je Sefer Halilović imao efektivnu kontrolu nad vojnicima u Grabovici osmog i devetog septembra hiljadu devetsto devedeset treće godine za koje je utvrđeno da su počinili taj zločin“. Također, Haški tribunal je utvrdio da su pripadnici ovih brigada bili skloni kriminalnim aktivnostima no komandanti nisu očekivali da će počiniti zločin. (?) Pretresno vijeće je van svake sumnje utvrdilo da je Deveta brigada bila pod komandom Zulfikara Ališpage, no navedeni nikada nije optužen za ovaj zločin. Pred Sudom BiH je optužen za zločin u Trusini nad hrvatskim civilima, no zbog, kako navodi, lošeg zdravstvenog stanja suđenja su odgađana. Zulfikar Ališpago je prije par mjeseci priveden zbog napada na policijske službenike prilikom vršenja poslova sigurnosti. Policajcima su nanesene lakše tjelesne povrede.

Kantonalni sud u Mostaru osudio je na po trinaest godina zatvora Nihada Vlahovnjaka, Harisa Rajkića i Seada Koragića zbog ubistva tri člana porodice Zadro, dok je Kantonalni sud u Sarajevu na devet godina osudio Mustafu Hotu zbog ubistva Pere i Dragice Marić. Enes Šakrak je za ubistvo Ljubice i njene ČETVEROGODIŠNJE kćerke Mladenke dobio deset godina! Deset godina za ubistvo djeteta u naručju majke!? Deset godina! Enes Šakrak, kao i ostali osuđeni, su osam godina slobodno hodali ulicama Bosne i Hercegovine, a onda su, zahvaljujući pritisku Haškog tribunala dobili neka polusuđenja u kojima su olakšavajuće okolnosti bile to što su svjedočili jedni protiv drugih! Enes Šakrak danas ima četrdeset sedam godina i slobodan je građanin Bosne i Hercegovine.»

Vrijeme je za novi dan

Divna noć za…!

Ne! Sa ovim se mora prestati. Mora doći novi dan za adekvatno procesuiranje i kažnjavanje monstruma! Mora doći dan kada ćemo svi zajedno dati dužno poštovanje i Mladenki i njenoj ubijenoj prodici i svim mješatnima Grabovice. Mora doći dan kada će nekažnjena mržnja, koja se pretvara u osvetu biti zaustavljena.

Dosta je noći, i zbog mene, i zbog tebe, i zbog onog anđela od četiri godine!

Izvor: Dragan Bursać | Oslobodjenje.ba