EJ ŽIVOTE ŠTO ME KAZNI
Otišli smo nekad davno, preko mora u svijet bijeli,
život nas je natjerao, iako to nismo htjeli,
još se sjećam svake slike, iz mladosti moje rane,
stare kuće, gdje smo naše, provodili sretne dane.
Svaka slika ureza se, u dubine srca moga,
to je album što se čuva, odreći se neću toga,
nakon nekih dugih ljeta, vraćam se u rodno mjesto,
daljina je svemu kriva, nisam išla kući često.
Ej živote što me kazni, pa napustih tu ljepotu,
svetu grudu, običaje, sve što vrijedi u životu,
vraćam ti se ja konačno, sveta grudo, kućo stara,
da to opet ja napustim, nebi ni za brdo para.
Neću više preko mora, nikad krenut, nikad poći,
sada znadem što to znači, svojoj kući opet doći,,
jednog dana kada skončam, kada sklopim svoje oči,
gdje mi leže pradjedovi, želim tamo njima poći.
KATARINA ZOVKO IŠTUK
Mostar 10. 09 2018.
