Sunčano je subotnje predvečerje, druga polovina lipnja. Sasvim ugodan dan. Hoće li svi doći?! Ljilja i Jasna stižu autom. Elza, Jadranka i Amko laganom šetnjom. Ispred učeničkog ulaza u srednju školu već ih čekaju Božo, Mara, Iljo, Markos, Mira, Ivo, Ruža, Marko, Mirjana, Kata… Evo i Vildane! Na tren se mjerkaju i gledaju. Prepoznaju. Neki i ne. Barem ne na prvu. Rukuju se i propituju – kako, kada, odakle…? Osmijesi i razdraganost što se vide. Početna uštogljenost nestaje. Konačno stiže i Feca. Prigovara. On već desetak minuta čeka, ali na drugom, profesorskom ulazu.
Od Maribora do Čapljine
Nije do njega, kaže mrgodno, drugačije su se dogovorili. No, sreća što ga vide razoružava ga i svi nasmijani ulaze u školu. Njih 19 i tri profesora. Potom se razmile u par pokušavajući se prisjetiti s kim su i u kojoj klupi sjedili. Vesela prepirka nalik učeničkoj odzvanja školom. Za potpuni ugođaj jedino nedostaje školsko zvono. Ipak, bilo bi prezahtjevno. Subota je navečer, škola, sada pod nazivom Srednja strukovna škola Orašje, ne radi vikendom, otvorena je samo za njihovih nekoliko sati sjećanja.
Da, naprijed pobrojeni, imenima ili nadimcima, bivši su učenici Gimnazije “Gavrilo Princip” u Orašju i obilježavaju 50 godina mature. Zlatna su i sedma po redu generacija oraške, tada mlade gimnazije. Od njih 40 u dva razreda, većina ih je završila fakultete i postali su značajni stručnjaci u svojoj oblasti. Prednjače medicinari, ali tu su i inženjeri, ekonomisti, nastavnici, pjesnici… Mnogi se nisu vratili u Orašje, tako da su pojedini doputovali iz Maribora, Brčkog, Beograda, Tuzle, Čapljine, Zagreba, Sarajeva, Županje, Bosanskog Šamca…, a jedan od sudionika i iz Nizozemske. “Krivac” za njihov jubilarni susret je Ahmet H. Omerović, inženjer strojarstva, bivši visoki dužnosnik u Ministarstvu obrane BiH, koji je iz Sarajeva preko društvenih mreža organizirao okupljanje.
– Ima nas zaista u gotovo svim dijelovima bivše Jugoslavije, ali i izvan ovih prostora, na zapadu Europe i u Americi. Naravno da nisu svi mogli doći, a, nažalost, desetero u našoj generaciji nije više među živima. Uz pijetet koji smo izrazili njima, izrazili smo i sreću što su među nama danas i tri naša bivša profesora – Ilija Stojanović, Joso Baotić i Tahir Mehmedalić – kaže Omerović. Na pitanje da nam imenuje najuspješnije u generaciji, H. Omerović je naglasio kako bi tu bilo mnogo imena, među njima svakako “vukovac” Mirjana Đurić, sada Isailovć, ali da oni nisu tu da bi se hvalili svojim životnim postignućima.
Srca puna ljubavi
Spomenuti profesor Joso Baotić, poznati bh. jezikoslovac, dijalektolog i fonetičar, uz zadovoljstvo što su ga bivši učenici pozvali, osvrnuo se na kvalitetu nastavnog kadra oraške gimnazije: – Ova gimnazija, u to vrijeme kada sam ja predavao, bila je jedna od najjačih po kadrovima u BiH. Mislim da je imala 12 doktora znanosti.
Ljiljana Leovac, liječnica obiteljske medicine i bivša ravnateljica Doma zdravlja u Orašju, ili, kako voli reći, “doktorica u zasluženoj mirovini”, također je bila impresionirana susretom:
– Posebno mi je drago što se pokazalo da naša prijateljstva i povremena sastajanja nije mogao pokvariti ni odmak godina, sada već 50, koje su za nama. Iako nismo svi više tako zdravi, naša srca su puna ljubavi. Jednostavno smo se nahranili pozitivnom energijom.
